Apollo 11 – Američka rapsodija u Beogradu 1969.

Jula 2019, svet je obeležavao pedeset godina otkako je ljudska noga prvi put kročila na Mesec, a Srbija se sećala dva dana tokom kojih je ugostila američke astronaute. Priču o našem najmlađem novinaru koji je tada bio sa njima, pročitajte na Vitražu.

Nasina misija Apolo 11 prvi je let u svemir koji je ljude odveo na Mesec. Komandant Nil Armstrong je 21. jula 1969. u 2.56 postao prvi čovek koji je kročio na Mesec, dok mu se u tom podvigu Baz Oldrin pridružio 19 minuta kasnije. Treći član posade, pilot komandnog modula Majkl Kolins, inače rođeni Rimljanin, za to vreme je preleteo u lunarnoj orbiti komandni modul Kolumbiju. Važno je naglasiti širi kontekst svemirska trke u Hladnom ratu.

Amerika je izašla superiorna iz Drugog svetskog rata stvaranjem atomske bombe, ali su im se u tom otkriću ubrzo pridružile i druge zemlje. Na polju astronautike Sovjetski Savez je 1957. iznenadio ceo svet svojom razvijenom svemirskom tehnologijom i lansiranjem Sputnjika. Događaj koji je kasnije preimenovan u “Sputnjik šok”, de facto je ubrzao osnivanje NASA, godinu dana kasnije. Amerikanci tada započinju brojna svemirska istraživanja, od kojih je svakako najvažniji program Merkur 7, kojim su utemeljeni kriterijumi za “novog čoveka spremnog za svemir”. Jedan od članova Merkurove sedmorke postao je i prvi Amerikanac koji je obišao orbitu (Džon Glen, 1962).

U međusobnoj trci i borbi za svemirskim prestižom su na početku dominirali Sovjeti. Nakon Sputnjika, čuvena keruša Laika postala je prvo živo biće koje se zateklo u kosmosu. Godine 1959. SSSR je pokrenuo Luna program, prvi koji je istraživao Mesec. Prva žena u kosmosu bila je Valentina Tereškova, dok je prvi “space walk” učinio Aleksej Leonov, koji je nedavno preminuo. Na sve ovo nadovezao se i planetarni uspeh iz 12. aprila 1961, kada je Jurij Gagarin postao prvi čovek u kosmosu. Iako je i Alan Šepard već 4. maja ponovio njegov uspeh, ukazavši tim činom na jednake superiornosti tehnologija, uvek porvi odnosi pobedu i prestiž.

I baš zato Džon Kenedi iste godine zahteva da se učini korak koji će odneti pobedu u ovoj trci – slanje čoveka na Mesec i njegovo sigurno vraćanje nazad. I bez obzira na sve navedene uspehe Sovjeta, sletanje na Mesec odredilo je pobednika Hladnog rata, jer je upravo ono postavljeno sa obe strane kao imperativ.

Dan prvi – Titovim belim kadilakom kroz razdragani beogradski špalir

Samo tri meseca nakon ovog događaja, 18. oktobra 1969, astronauti predvođeni Nil Armstrongom trijumfalno dolaze u Beograd. Na proputovanju kroz 22 države, četiri kontinenta, koje je trajalo 38 dana, SFRJ je bila jedina komunistička zemlja koja se našla na ovoj laskavoj turneji, podatak koji slikovito opisuje značaj i ugled koji je tadašnja država uživala.

Život piše romane koji se lakše sagledavaju fenomenološki nego racionalno. Kako drugačije objasniti momenteu kojima legendarni astronauti, uz pesmu i ćevape ispijajuju rakije u beogradskom naselju Grocka, tačnije restoranu Vinogradi, u do tada nepoverljivoj i komunističkoj im Jugoslaviji, sa kojom ni Zapad ni Istok nisu znali na čemu su. Sa druge strane – špalir na aerodromu, egzaltirane mase na ulicama, građani načičkani na trolejbusima i autobusima.

Vožnja belim Titovim kadilak kabrioletom od Novog Beograda do Slavije, praćena oduševljenjem naroda jedne socijalističke zemlje, u kojoj razdragani ljudi mašu jugoslovenskim i američkim zastavicama svojim svemirskim idolima, od kojih jedna, Armostrong, oduševljen intimnim prijemom i ručkom, moli Tita i Jovanku da mu se potpišu na jelovniku. Ni Evropa, Bliski Istok, ni Australija sa njima nisu uživali duže od jednog ipo dana, osim Jugoslavije, u kojoj su se zadržali dva.

Nakon polaganja venaca na Grobu neznanom junaku na Avali, otpočeo je zvanični deo posete.  Sastanak sa Titom, uz ručak u Maršalatu, trajao je duže od protokolom predviđenog roka. Tom prilikom gosti su Josipu Brozu uručili tri poklona – kopiju silikonskog diska, na kojem su se nalazile 73 poruke šefova država, uključujući i Titovu (koje su mogle da se pročitaju putem 70x uvećavajućeg mikroskopa), repliku plakete ostavljene na Mesecu, i fragmente Mesečevog tla, simbolično uparenog sa zastavom zemlje domaćina.

Vanredne okolnosti usled uzajamne egzaltacije, srušile su još jednu protokolarnu barijeru, kojom je bilo zabranjeno da se uz ordenje daruju pokloni. Naime, Tito je astronaute odlikovao Ordenom jugoslovenske zvezde sa lentom, uparivši ga sa tri zlatne tabakere, sa faksimilom i posvetom. Težinom su se razlikovale neznatno, tačno onoliko koliko su se razlikovala tri fragmenta doneta sa Mesečevog tla. Zanimljivo je da je čuveni ruski astronaut German Titov od Tita dobio “samo” orden jugoslovenske zastave sa lentom.

U Memorandumu za Henrija Kisindžera o prijemu astronauta u Jugoslaviji, navedeno je da su američki astronauti dobili veća odlikovanja od sovjetskih kosmonauta, što je zahtevalo i posebnu vrstu zahvalnosti sa američke strane. Njihovim suprugama poklonjeni su zlatni groševi, od kojih je neki možda završio i na pelerinama kreatorke Mirjane Marić, čiju su radnju obišle, kao i dom za nezbrinutu decu u Zvečanskoj, Narodni muzej. Zvanični prevodilac Boško Čolak-Antić, koji je većinu vremena proveo sa damama glavnih zvanica, živo je svedočanstvo njihove egzaltiranosti Beogradom.

Astronauti su posetili itadašnjeg gradonačelnika Branka Pešića, da bi posetu nastavili odlaskom na RTV Beograd, nakon toga i Dom pionira i SIV. Poseta Domu pionira nas uvodi u jednu interesantnu i nikada ispričanu priču.

Dejan Gršić – diskretni heroj dočeka

Par godina pre ovog događaja, skriveni junak naše priče Dejan Gršić kao četrnaestogodišnjak, fasciniran astronautikom i svemirom započinje svoj novinarski zanat u Oto zabavniku. Donka Špiček, legendarna urednica programa za decu TV Beograda, u njemu prepoznaje žar i energiju za bavljenje novinarstvom, te ga preporučuje pesnikinji i novinarki iz lista Kekec, Gordani Brajović, a nedugo zatim i Milivoju Juginu, vazduplohovnom inženjeru i publicisti, koji se astronautikom bavio od 1954. godine.

Jugin je tokom sletanja na Mesec direktno izveštavao za RTV Beograd iz baze Kejp Kenedi na Floridi, u kojoj je radilo i dosta Nemaca, kako je Jugin preneo našem čuvenom kompozitoru i voditelju Minji Suboti. Njegov komentar prenošen je putem celokupne mrežu tadašnje JRT. Čitava Jugoslavija je tada  Juginu verovala “da se zemlja trese pri poletanju broda” i da to “izgleda veličanstveno i strašno” kako je on to u dahu opisao.

Zanimljivo je napomenuti da je Jugoslavija je u tom momentu imala televiziju za razliku od mnogih, danas razvijenijih zemalja, poput Turske. Radio Beograd je tada napravio najdužu radijsku emisiju u svom postojanju “Dolazak prvih ljudi na Mesec – najduža radio emisija”, dok je angažovane dopisnike imao na svim tačkama planete. Tog dana istanbulski dopisnik bio je Radivoje Marković. Na radiju je premijerno emitovana i pesma “Himna čoveku”, koju je komponovao Vojislav Kostić, a koju je izvela Olivera Katarina.

Dejanov mukotrpni rad, podržan strašću i talentom ubrzo biva nagrađen. Iako tek u prvom razredu srednje škole, iz koje je neretko bežao kako bi sledio svoje novinarske instinkte, biva akreditovan u pres centru američke ambasade kao zvanično najmlađi novinar koji će dočekati astronaute. Ondašnja UDBA pravila je ogroman problem usled predrasuda zbog njegovih godina, i samo je zahvaljujući Donki Špiček, njemu ipak omogućeno da se na konferenciji u RTV Beograd i pojavi, iako je uredno bio prijavljen.

Dejan je strpljivo čekao da astronauti napuste Niksonov avion, a ljubaznošću tadašnjeg ambasadora Vilijama Lenharta, američki administrativci ga dovoze do Slavije. Odlazak na Dedinje ipak mu je bio uskraćen. Kao šansa za ostvarenje dečačkih snova ostali su mu RTV Beograd i Dom pionira. Nakon konferencije na televiziji gde su odgovarali na pitanja novinara Minje Subote, kao i Tatomira Anđelića astronauti su se uputili staklenim prolazom koji je RTV Beograd povezivao sa Domom pionira. 

Susret u Domu pionira

Na insistiranje američkog ambasadora Lenharta i Donke Špiček, Dejan je mimo svih protokola ostao sa njima, da u hodniku među prvima dočeka junake koji su čovečanstvu slavodobitno “podarili Mesec”.

“Svi su se upozali sa mnom, bilo im je čudno, svuda oko nas stariji ljudi samo ja klinac, sa sve akreditacijom. Srce mi je tuklo, htelo je da izleti napolje. Bilo je puno agenata tajne službe oko njih, i prići im bilo je faktički nemoguće. Ipak, nekako sam uspeo. Pored mene je bio novinar magazina Life, koji mi je poklonio Kodakovo blokče jer ništa nije smelo da se unosi. Da nije bilo njega od autograma ne bi bilo ništa”, rekao nam ja Gršić.

Ali pošto naš junak nije imao ni olovku, na scenu je stupio Baz Oldrin koji mu je poklonio kultnu fišerovu hemijsku, kakvu su nosili sa sobom i na Mesec, a koja je mogla da se koristi i u nultoj gravitaciji.

“Pitao me je Majkl Kolins koliko imam godina, mislim da je u većem šoku bio šta tu radi jedno dete, nego što sam ja bio njegovim odlaskom na Mesec. Kažem mu – 16. Odgovorio je <ja sam u to vreme već počeo da letim>, a ja se nisam dao zbuniti – ja ne letim, ali zato pišem

Bili su oduševljeni, nasmejani, svi u crnim odelima i  belim košuljama sa značkama. Sva trojica su mi potpisali autograme, a Kolins mi je poklonio i originalni slajd na kojem se vide Zemlja i Mesec, pošto su oni koristili Hazelbad koji je imao oklop i Linholm (veliki 9/12 slajd dijapozitiv). Juginu nije bilo svejedno što ga nije on dobio, rekao je Gršić za Vitraž. Kroz Scile i Haridbe mladi junak epskog dočeka nagrađen je večnim uspomenama i relikvijama 20. veka.

Poseta Domu pionira bila je dirljiva i plod je entuzijazma neponovljive Donke Špiček, koja je deci davala sve. Mališani, njih 1200, umesto predviđenih 700, napravili su neponovljiv štimung. Uzbuđenje je bilo ogromno, a na sceni je sam astronaute čekao voditelj programa Dejan Đurović. Kada se euforija malo stišala, oni su sa prevodiocima ušli sa strane kuda se inače unosi dekor. Nakon Armostronga i Kolinsa na binu je došao Baz Oldrin, a Đurović je potpuno zbunjen i uzbuđen, sa tek nagoveštajem engleskog jezika upitao “da li ste vi stvarno bili na Mesecu?”. Baz ga je pogledao, premišljajući se sa nekom tugom u sebi, te sa glasom koji je u sebi nosio notu izvinjenja odgovorio – “bili smo.”

Za sliku koju su astronauti poklonili Domu pionira, postoji teorija da je kupljena dan pre u radnji u ulici 7. jula, pošto je tada Hazelbad zastupala Jugolaboratorija, koje je takve slike na debeloj plastici prodavala za veliki novac. Pesmu koju je astronautima u čast napisao Ljubivoje Ršumović zdušno su svi pevali. Ona nikada nije objavljena niti je štampana, i jedino svedočanstvo o njoj je najverovatno neka Ršumova stara kutija sećanja.

"Dragi Edvine, Majkle i Nile, dobro nam došli - baš ste sile. Život nije kumova slama,
nego je ovde sada sa nama."

Deo pesme Ljubivoja Ršumovića

Gršić je inače vanredno upisao žurnalistiku kod profesora Jul Grizera, čije se prve rečenice sa fakultetskog predavanja seća i dan danas: “Dragi kolege novinari, piskarala, bagro, sedači u kafani, ne postoji nezavisno slobodno novinarstvo, već postoji manje ili više angažovano.”

Životni put je kasnije Dejana odveo u Libiju, gde je priređivao za časopis Start. Njegove fotografije u okviru izveštaja iz drevne Leptis Magne, Start je prodao čuvenom Pari Maču (Paris Match). Bio je to prvi put da je neko sa ovih prostora tamo objavio slike (naslovna i četiri strane u boji). Bavio se i stripom, te je na sajmu crtača u mestu Luka u Italiji upoznao Umberta Eka, koji se bavio semiologijom – teorijom stripa. Sa Ekom je, uz nekoliko zajedničkih prijtelja išao i na skijanje nadomak Firence.

Nakon dočeka iz 1969, sprijateljio se sa ljudima iz američke ambasade, posebno Robertom Elsvortom Milerom, glavnim atašeom za štampu, koji je svojevremeno bio u Kenedijevoj administraciji. Njegova beogradska kancelarija bila je prepuna zajedničkih fotografija sa Džonom i Džeki Kenedi (uključujući i jednu sa aerodroma u Dalasu, neposredno pred njegovu smrt). Družio se i sa njegovim sinom, Robertom Jr. Milerom, sa kojim je jednom prilikom slupao njihov ogromni Ford, zakačivši ga za banderu kod Kalemegdana. 

Godine 1970. Gršić je imao zaduženje da vodi računa o izloženom kamenu sa Meseca na Beogradskom sajmu, koji je budio znatiželju uz module Saturna 5 i Meseca.  

U Kneza Miloša je ujutru preuzimao šifrovani kožni kofer, u kojem je u cilindru bio smešten kamen, a uveče je imao zaduženje da ga vrati u ambasadu, uvek u pratnji jedne osobe iz tajne službe. Jednom prilikom je na sajmu nadomak izložbe dovučena cisterna piva, te je nedugo zatim par pijanih mladića pokušalo kamen da ukrade, srećom bez uspeha. Posle toga je u Beograd doneta kapsula Apola 10 koja je bila izložena na tadašnjem Trgu Marksa i Engelsa gde su Beograđani čekali u redovima da je vide.

Dan drugi – Astronauti u lovu na patke u Dobanovcima

Drugi dan bio neformalan i  neuobičajeno prisan, što je govorilo o naglašeno toploj atmosferi koja je zavladala između delegacija Sjedinjenih Država i Jugoslavije. Omekšavanje krute i često rigidne diplomatske forme zaista je moguće jedino kroz iskrenost i spontanost. Tito je na ručku predložio da zajedno pođu u lov. Ne časeći časa, zatekli su se u lovištu u Dobanovcima, a ceh su platile divlje patke, kojih je Oldrin ulovio 20-ak, Kolins desetak, dok je Nil Armstrong stao na broju 5. Nakon toga zaputili su se u kafanu Vinogradi u Grockoj. Za to vreme su njihove supruge plovile Dunavom brodom “Raketa” do Smedereva, gde su forografisale tvrđavu.

Graševine i šljivovice su zalivale srpsko pečenje i sremske kobasice. Živa muzika je dala svoj doprinos kompletnoj atmosferi. Posle celog dana prejedanja na insistiranje astronauta, ulovljene patke odnesene su u hotel Jugoslavija, gde su pripremljene i servirane za večeru.

Profesorka Radina Vučetić pronašla je i zanimljivo svedočansto Ženeve Barns, člana Nasine delegacije u Beogradu, koja se prisetila ručka na kome su služeni srpski specijaliteti, i koja upravo ovaj doček izdvaja kao “iskustvo koje nikada neće zaboraviti”.

Sećanja kao zalog za budućnost

Ovakva dobrodošlica ponukala je i tadašnjeg američkog predsednika Ričarda Niksona da izrazi duboku zahvalnost tadašnjem državnom vođstvu u ime američkog naroda. Sovjetska intervencija u Čehoslovačkoj koja se dogodila godinu dana pre ovog događaja, osuđena je od strane jugoslovenskoj državnog rukovodstva. Tada je Amerika prvi put ponudila svoju vojnu pomoć. Nil Armstrong je, tri meseca nakon svog “moon walk-a” u magnovenju igrao srpsko kolo.

Mašinka Lukić je snimila ploču posle misije Apolo 9 u kojoj je jedna strofa iskočila – “spavam jadna u drveni krevet, a moj Mile u Apolo 9”. Olja Ivanjicki je nešto pre misije Apolo 11, naslikala tri ulja inspirisana ovom temom. Američka čitaonica u Čika Ljubinoj, u kojoj su Nada i Kosta Carina bili prevodioci, vrvela je od znatiželjnih prolaznika. Neko drugo vreme i senzibiliteti, koji mogu da budu klica za neke nove, afirmativne događaje koji će se tek prepričavati.

Pavle Jakšić | Vitraž

Pratite nas: https://www.facebook.com/vitraz.net/

https://www.instagram.com/vitrazmagazin/