Kako je Aurora Dupin postala Žorž Sand. Strastvena i autentična revolucionarka. Najavila je gorki feminizam za slatke dobrobiti nadolazećeg društva. Velika ljubav Šopena i de Musea.
Amantine Lucile Aurore Dupin rođena je u Parizu 5. jula 1804. Plod aristrokracije i boemsko-radničke klase. Odrasla je na obiteljskom imanju u Noanu, razapeta između majčinog slobodnog duha s notama jednostavnosti, te bakine čvrste ruke i specifičnog svjetonazora prikladnog za razvoj buduće dame u okviru aristokratske slike.
Njena potreba za konforom, mentalnim i fizičkim, krenula je od malih nogu. Nije se pronalazila u tijesnim krojevima, te čudnim frizurama, a kamoli u tuđim mišljenjima. Obožavala je da čita.
Ni lijepa ni ružna, mislila je za sebe, što je držala za prednost, jer kako kaže “ružnoća navodi na predrasude u jednom, ljepota u drugom smislu”. Presjek u njenom odrastanju i obrazovanju doživjela je predavanjem u samostan britanske redovničke zajednice. Tu je provela tri godine, ne žaleći za prošlošću, bez želje za budućnošću, svjesna svoje sreće u tadašnjici.
S obzirom da ovo nije klasična biografija, ni pokušaj teksta „o piscu“, uzimam potpunu slobodu u kreiranju van kronologije, kako bi prikazala srž i lik žene koja je živjela revolucionarno, strastveno i autentično, čak i kada je time izazivala klevetu, strah, podcjenjivanje i predrasude.
O životu i radu pod pseudonimom (George Sand).
Želim da se prisjetimo ličnosti koja je u vremenu tijesnih društvenih konvencija hrabro iznijela svoje političko mišljenje, seksualnu slobodu i ugodu, viziju smisla i uspjeha, te za kraj – karijeru, koja joj je dala neovisnost i dugoročno stvaralaštvo.
„Uvijek mi je, da bih živjela, bila potrebna čvrsta odluka da živim za nekoga ili za nešto, za osobe ili za ideje“ navodi u svojoj knjizi “Povijest moga života”.
Najavila je gorki feminizam za slatke dobrobiti nadolazećeg društva. Pisala je socijalne, rustične i ljubavne romane. Patila je od skribomanije, tematizirala sukob ljubavne čežnje i hipokrizije društvenih konvencija. Koncepciji realizma se nikad nije u potpunosti približila.
Bila je najbolje plaćena spisateljica svog doba, zahvaljujući svojoj domišljatosti i stavu, u kojem cilj ne bira sredstvo, stvaravši svoj put pod pseudonimom muškarca kroz iskustvo žene – Žorž Sand (George Sand).
U braku sa Kasimirom Dedevantom, sa kojim je dobila dvoje dece, počinje njena borba za ravnopravnost, emancipaciju, i neovisnost kroz rad i stvaranje. Brak joj je oduzimao samospoznaju i svrhu. „Ne znam da li imam pravo što smatram da je ponos jedna od prvih dužnosti žene, ali ne mogu, a da ne prezirem ljubav koja postaje nasrtljiva“.
Izvojevanu slobodu uživa od 1831, odlaskom u Pariz. Za nju su to bili dani egzistencijalne surovosti, borbe i novih početaka. (pokušavala je prevoditi sa stranih jezika, šivati, slikati i crtati za prihode). Započela je s pisanjem članaka (Le Figaro).
Tih godina otpočinju njene ljubavne afere, a sa njima i prva dela, pod pseudonimom Jules Sandaeu – Rose Et Blanche i Indiana, njen prvi samostalni roman pod pseudonimom Ž.S, kojem ostaje verna do samog kraja.
Opus Sandove broji više od 70-ak romana (Lelia, Valentine, Consuella, La Contesse De Rudolstadt), brojne priče, novele, kazališne komade, kritike, članke, autobiografije, te impozantan broj korespondencija.
“Ružnoća navodi na predrasude u jednom, ljepota u drugom smislu.”
George Sand
Žorž je jednim dijelom živjela kroz ljubav, a drugim kroz neutaživu glad za emancipacijom žena. Borila se za prava žena na obrazovanje, na jednaka prava u instituciji braka, među slobodnim pojedincima.
Nakon kriza 1848. preuzima aktivniju političku ulogu, te pokreće tri časopisa kojima obavještava širu javnost o društveno-političkoj situaciji.
Fenomen je društva kojem je pripadala, provlačila se kroz život originalno, intelektualno i sanjarski. Obožavala je svoju financijsku i emocionalnu neovisnost. Bila je romantičarka i vizionarka. „Doista mnogo živim u oblacima, a to je razlog više da osjetim potrebu za ponovnim, čestim spuštanjem na zemlju“.
Prepuštala se tada skanadaloznim pothvatima poput pušenja u javnosti, te oblačenja muške odjeće. To joj je pružalo mobilnost, lakoću, brzinu i praktičnost. Pretrčavala je ulice Pariza s lakoćom djevojčice, hranila je svoj emocionalni i intelektualni bitak poznanstvima i prijateljstvima najvećih umjetnika tog vremena i bila obožavana! (Balzak, Igo, Delakroa, Leru).
Ljubav je za nju bila sinonim života, glad za onom pravom slikom iste, dovodila je do novih velikih ljubavi – Alfred de Muse, te Frederik Šopen (8 godina).
Bili su bezvremenski klasik u raskoši suprotnih bića, gajili su bratsku ljubav i iznimno poštovanje jedno prema drugom. On je bio karika svoje vrste i sopstvenog muzičkog opusa, nedefinirana i nestalna ličnost, slabog zdravlja u potrazi za melodijom i uzbuđenjem.
„Bilo je dakle, u isti mah, i slatko i nepodnošljivo biti ličnost prema kojoj on osjeća naklonost, jer je on uzvraćao zahvalnost s kamatama za najmanji tračak svjetla, a opterećivao vas svojim razočarenjima, kada bi se pojavila i najneznatnija sjena. „Tako uzvišena uzajamna naklonost morala se slomiti odjednom, a ne trošiti se u trvenjima nedostojnim nje“, prisetila se Žorž Frederika u svojoj autobiografiji.
Šopen se dvije godine nakon njihovog rastanka, rastao i od života. Na sprovodu, na groblju Per Lašez, prisustvovalo je preko 3000 ljudi, ne i Žorž, ostavši dosljedna svom misticizmu u krilu novih i starih ljubavnika.
Izvršila je velik utjecaj na mnoge pisce svog vremena, ostavši upamćena, ali vječno neodgonetnuta – dama vrele krvi i velikih životnih djela.
Umrla je 8. juna 1876, a da to nikada i nije. Za one koji misle drugačije, sahranjena je u Noanu, gde postoji njen muzej, i prelepa bašta posvećena negovanju njene večnosti. Neka večnost Sandove kroz ovaj tekst počne i završi se njenim citatom – “Postoji samo jedna sreća u životu – voleti i biti voljen”.
Ana Dujam | Vitraž
Pratite nas: https://www.facebook.com/vitraz.net/
