madam kliko

Veuve Clicquot – priča o šampanjskoj kraljici


Madam Kliko, prva žena industrijalac, kraljica šampanjca koja je svojim izumom spasila ovu industriju. Kako su Rusi očuvali tradiciju šampanjca i zbog čega je priča o Dom Perinjonu marketinški trik.

Izvlačenje čepa i blistavi mehurići. Prizivanje slavlja, raskoš, a vrlo često i mogućnost ljubavne priče. Šampanjac, vino venčanja i novogodišnjih poljubaca. Lord Bajron je izjavio da su “salata od jastoga i šampanjac jedino što bi žene u javnosti smele da jedu”. Madam De Pompidur, ljubavnica francuskog kralja rekla je da je šampanjac jedino vino koje ženu čini još lepšom. Legenda kaže da su plitke čaše za šampanjac poznate pod nazivom coupes oblikovane upravo prema grudima te dame. 

Bajka o Dom Perinjonu

Skoro sve priče upućuju na to da su muškarci kontrolisali vinsku industriju. Zasluge za otkrivanje tajne mehurića istorija pripisuje Dom Pjeru Perinjonu, slepom vojniku iz 17. veka, koji ih je otkrio u podrumima svoje opatije na rubu sela Otvil, pokušavajući da stono vino pretvori u zlatno, tekuće Skoro sve priče upućuju na to da muškarci kontrolisali vinsku industriju. Zasluge za otkrivanje tajne mehurića istorija pripisuje Dom Pjeru Perinjonu, slepom vojniku iz 17. veka, koji ih je otkrio u podrumima svoje opatije na rubu sela Otvil, pokušavajući da stono vino pretvori u zlatno penušavo tekuće..

Legenda iz 19. veka, oduvek je bila deo marketinga, dobro smišljena, ali neistinita priča. Dom Perinjon jeste bio majstor kupažiranja, ali njegova vina nisu imala mehuriće, čak je pokušavao da ih se reši. Reklamna kampanja vezana za Dom usledila je nakon što je penušavo vino postalo hit na Svetskoj izložbi u Parizu 1889. godine, nakon koje počinju da se štampaju i brošure o ovom “istorijskom podatku”.

Šokantna istina je da su Britanci otkrili tajne mehurića u vinu, oko 1660. Bogati britanski kupci su flaširali vina iz Šampanje kako bi sprečili da se ono u bačvama pretvori u sirće, slučajno otkrivši šampanjac.

Ko je udovica Kliko, Barb-Nikol Ponsardan?

Danas je sinonim za šampanjac prepoznatljive žute etikete, čiji su je tvorci opisali kao boju žumanca kokošijeg jaja s francuskih seoskih imanja. Rodila se u Remsu, srcu oblasti Šampanj, 1777. godine, u porodici bogatih trgovaca tekstilom, par godina pre francuske revolucije. 

madam kliko udovica kliko vitraz sampanjac

Pisac Prosper Merime jednom nazvao “neokrunjenom kraljicom Remsa”, grada poznatog po katedrali Notre Dame de Reims, u kojoj su se krunisali francuski kraljevi. Sitna, gruba, namerno neugledna la grande dame, postala je jedan od najbogatijih preduzetnika i prvih poslovnih žena u istoriji.

Bilo joj je 11 godina kada je započela revolucija. Njen imućni otac sanjao je da mu porodica dospe u aristokratsko društvo, pa je svoje dete poslao u prestižni kraljevski samostan kako bi se obrazovala u krugu ćerki feudalnih lordova i prinčeva.

madam kliko udovica kliko vitraz sampanjac

Dotadašnja svest ljudi se promenila. Seljaci su mogli postati političari, kraljevi su se mogli suočiti oči u oči sa svojim krvnicima. Svet je poludeo za modom kao nikada do tada. Žene su šišale kose na kratko i oko vrata su nosile crvene vrpce, što je bila aluzija na giljotiniranje. Britanci su iskovali posebnu reč za muškarce koji su imitirali modu revolucionara u Francuskoj i Americi – dendi. 

Nikolas je imao vrlo dobar razlog da svoju porodicu zaštiti od pogleda javnosti i da život u hotelu Ponsardan zaogrne velom tišine. U svojoj dvadesetoj godini se udala, a izabranik Fransao Kliko bio je naočit sin uspešnog trgovca tekstilom. Venčanje se održalo u podrumu, a upravo će u jednom sličnom podrumu Barb proizvesti svoje prvo vino.

madam kliko udovica kliko vitraz sampanjac

Zajedno sa svojim mužem počinje da istražuje sela i vlastite mogućnosti. Zapadaju im za oko vinogradi u Verziju i Vernezaju, koji su bili u vlasništvu Fransoovog oca Filipa. Osvojilo ih je seoce Chigny le Roses, koje je ime dobilo po Luj Pomeri, jednoj od najvažnijih žena u šampanjskoj industriji, koju meštani pamte po ljubavi prema ružama. Ruže su poput kanarinca u rudniku, upozorenje na nadolazeću bolest, pošto su na bolesti osetljive, i razbole se pre svih drugih biljaka u vrtu. 

Do devedesetih godina 18. veka kompanija Clicquot Muiron prodavala je oko 15.000 boca u godini dana. Tada se šampanjac nazivao vin moussex – vino sa mehurićima. Fransoa i Barb su zajedno probali mnoga domaća vina. Šampanjac se pio kao dezertno vino, ponekad tako hladno da je ličio na smrznutu kašu, i bio je šokantno sladak, sa oko 200g šećera po boci, dok su Rusi pili i sa 300g. 

veuve clicquot vitraz

Šampanjac koji je novopečeni bračni par tada kušao nije bio lepe, svetložute boje. Boje su bile rezultat procesa proizvodnje vina. Vino bi bilo ružičasto od kožice grožđa, a to je bio znak da se ono nije stiskalo dovoljno brzo kako bi dalo savršeno prozirnu tečnost – mošt.

Moët i početak poslovanja

Prvih nekoliko godina u vinskom poslu prilično ih je obeshrabrilo. Za takav epilog bila je kriva jedna druga porodica holandskog porekla – Moët. Oni su tada bili distributeri, ne i proizvođači, i kupovali su vino od lokalnih vignerona (od kojih su čak 50% bile žene). Ova porodica naučila je svet kako se šampanjac prodaje, iskoristivši svoje veze sa Napoleonom, stvorene tokom vinskih vikenda na svom raskošnom imanju u Epernaju.

Počeli su da beru grožđe u hladnim, maglovitim jutrima, dok su grozdovi pod vlagom rose bili obli i puni soka. Barb je već tada znala da se za vrhunsko vino koristi sok iz prva tri ceđenja i mešanje zavisi od terroira (naučnici su skoro potvrdili posebna svojstva vinograda u Šampanji, kao što ih imaju i minerali u Crnom moru).

Vinari su tada često koristili sumpor kako bi proizveli bistro vino, kao i tajnu mešavinu colle, koji je delovao poput pozitivnog magneta koji privlači negativne čestice. Šampanjac se čistio i prelivanjem u nove boce kao i degoržiranjem. 

Fransoa umire u svojoj 23-oj godini od tifusa. Svekar Filip želeo je da zatvori kompaniju, te je svom vinskom agentu Luj Boneu pisao da se vrati iz Rusije, koja je bilo potencijalno tržište kojim se bavio. Dok se on vraćao, Barb-Nikol je već počela da sastavlja svoj odvažni plan, iako je znala da njena ideja da samostalno vodi biznis nije u skladu sa duhom vremena u kojem je živela. Nevolja je bila kako sve ostale ubediti u ovu odluku.

Filip joj je dao ne samo dao blagoslov već je postao i prvi ulagač. Sa vinarom Aleksandrom Furneom sklopila je partnerstvo. Udovice su tada imale društvenu slobodu za razliku od udatih žena. Ona i Aleksandar uložili su po 80.000 franaka.

Ruski brodolom

U svojoj prvoj godini 1806. imali su početničku sreću, pa su dogovorili prodaju 50.000 boca šampanjca u vrednosti od 3 miliona dolara, koje je trebalo dostaviti kroz vojne blokade, prkoseći tako Napoleonovim zakonima koji je privredno želeo da uguši Rusiju i Prusiju.

Onda su doživeli strašan udarac. Brod do Amsterdama nije mogao odmah da isplovi, a Britanci su zatvorili sve luke. Kada je u Holandiju Bone nekako stigao, dočekali su ga očajni uslovi skladištenja. Barb je znala da će se dogoditi katastrofa. Gljivice su počele da se hrane čepom, vino je bilo u očajnom stanju. Ubrzo je stigla vest da je celo tržište u kolapsu.

kliko vitraz

Okrutna ironija bila je da se za vinima Madam Kliko u Rusiji razvila velika potražnja, zaslugom Bonea. Za razliku od popularnosti mnogih brendova koji su dobili ime po ženama, njen uspeh nije imao veze s konvencionalnim stereotipima o lepoti ili šarmu. Rusi verovatno nisu znali da iza tih vina stoji odlučna i sitna tridesetogodišnjakinja. 

Sama po drugi put

Aleksandar demotivisan razvojem događaja, izlazi iz posla, udovica ostaje sama. Po drugi put. Poslednjeg meseca jula 1810. otvara sopstveni račun za firmu koja se od tog trenutka zvala Veuve Clicquot Ponsardin

U to vreme, nakon što bi se boca vina otvorila, samo su čep i boja voska oko grlića boce bili znak razlikovanja proizvođača. Vosak oko vrata boce goudron često je bio raskošan i lep, Moet je izabrao žarko zelenu boju prošaranu zlatnom i srebrnom.

Simbol koji je razlikovao Veuve Clicquot bio je utisnut na čepu, sidro, koji se zadržao i danas, kao i njen drveni sto, izrađen u tada popularnom empire stilu, koji i dan danas stoji u degustacionoj sobi u Remsu.

Godina 1811. proglašena je vintage berbom stoleća, ali tu srećnu okolnost su vesti o napadu Francuske na Rusiju, koja je zabranila uvoz francuskog vina, kao i slanje pola miliona vojnika vrlo brzo bacile u zaborav. Dolazila je katastrofa i uništenje.

Barb je znala da koja god vojska prva promaršira Remsom te 1814. da će tražiti hranu ili sklonište, a sasvim sigurno i vino. Za to vreme je berba iz 1811. dobijala u njenim hladnim podrumima zlaćanu nijanu ukusa čistog meda. Kada su se Rusi pojavili, iznenadili su je svojim gospodstvom, za razliku od pruskih i kozačkih vojskovođa koji su napravili pustoš.

Rusko pokoravanje Francuske i igra na sve ili ništa

Rusi su odlučili da administrativno upravljaju Remsom, što je bila sjajna marketinška prilika za sve vinare Šampanje. Završetak Napoleonovih ratova završen je u Šampanji, a ta je slučajnost odigrala imala istorijski značaj za istoriju šampanjca i njegovog identiteta – pića svečanosti.

Čim je dinastija Burbon preuzela presto, Barb je razmišljala kako da kapitališe na činjenici da Rusi obožavaju njene šampanjce, odnosno kako da ih isporuči pre konkurencije. Ulog je bio maksimalno visok, nije bilo dozvola u Rusiju za prodaju francuskih vina niti osiguranja.

Odluku je donela čini se onog momenta kada je ušla u vinski posao. Njena desna ruka Luj Bone krenuo je za Pariz. Napetost je bila nepodnošljiva, jer možda su i konkurenti došli na ovu ideju. Pod zapovedništvom kapetana Kornelijusa brod “Zes Gebroeders” krenuo je ka baltičkoj luci Konigsber. Odatle je roba poslata za Sankt Petersburg. Njihov plan je uspeo, pre nego što su sanduci i istovareni sa broda, Bonea su kupci počeli da opsedaju.

U nekoliko nedelja zaradila je više od današnjih milion dolara. Luj je obavestio da su prodali svih skoro 11.000 boca. Sa njenim šampanjcem se nazdravljalo pruskom caru za rođendan, a bogato i slatko grožđe iz savršene berbe 1811. pretvorilo se u žestoko alkoholno vino zbog kojeg su čepovi leteli u vazduh uz glasan prasak.

Ubrzo je i car Aleksandar izjavio da nijedan drugi šampanjac ne želi da pije. I druga njena pošiljka je izdržala dugo i nemirno putovanje, zastoje, visoke temperature i pljačke. Ove dve pošiljke učinile su je jednom od najslavnijih žena Evrope, među prvim strastvenim industrijalcima.

Ako danas pogledamo najslavnije svetske šampanjce tzv. grandes marques, sve su to imena njenih konkurenata iz 19. veka. Moët, Louis Roederer, Jules Mumm, Gabriel Chandon.

Izum koji je spasio industriju šampanjca – remuage

Početkom 1816. godine sve zalihe je prodala. Ali se vrhunsko vino ne rađa na brzinu. Ova nestašica ponukala je Barb da dođe do ideje koja će industriju šampanjca promeniti zauvek.

Usko grlo u proizvodnji bio je talag u bocama. Sve tradiocionalne metode imale su svoje nedostatke. Njena ideja je bila iznenađujuće jednostavna. Ukoliko se boce ne bi držale u vodoravnom položaju, nego naglavačke sur pointe, možda bi se talog  brže slegnuo u grlu boce. Radnici su joj se smejali u podrumu.

madam kliko

Posle samo šest nedelja Barb se zapanjila i razveselila kada je ustanovila da se kratkim udarcem po čepu, celi talog izleće uz prasak. Ovo otkriće (remuage) promenilo je postupak dovršavanja šampanjca do današnjih dana, privremeni čep se vadio malim savijenim nožem, a a boca bi se dopunila ekspeditivnim likerom, mešavinom vina i šećera.

Kraj kao uvod u večnost

Kada je otišla u penziju, i ponovo postala majka i baka, sva njena bogatstva i novostečene aristokratske titule ostavljene su po strani, uprkos svom luksuzu koji je prodavala i u kojem je živela, bila je samo građanka.

Doživela je da se njena vina svrstaju u najbolje svetske šampanjce. Dala je bezbroj donacija u dobrotvorne svrhe, a fontana koju je poklonila i dan danas krasi trg u Eperneu. Godine 1866, preminula je, bez plemićke titule, kao retka takva porodica u Remsu. Ipak, ne postoji plemić koji joj se nije poklonio, ispijajući upravo njen šampanjac.

"Reći ću ti jednu tajnu.
S tom svojom smelošću nalikuješ na
mene više od ikoga.
To je dragocena osobina,
usuditi se napraviti nešto pre drugih.
Danas me zovu prvom damom Šampanje.
Pogledaj oko sebe, ovaj zamak,
večne brežuljke, znaj da sam ja
odvažnija nego što ti se čini.
Svet se neprestano menja,
a mi moramo izmišljati stvari za budućnost.
Mora se delovati pre ostalih, odlučno i precizno,
pustiti da te inteligencija vodi kroz život.
Možda ćeš i ti postati slavna."

Pismo Barb Nikol svojoj jedinoj praunuci.

Vitraž | Pavle Jakšić

Pratite nas: https://www.facebook.com/vitraz.net/

https://www.instagram.com/vitrazmagazin/