Šta ukoliko smo manjina?

Teme poput – vrednosti, ophođenja, novih intelektualnih i kulturnih idola i elita su davno elaborirane. Otupeli smo na svim poljima, zbog čega bi bunt bio izuzetak?

Na stotine tekstova je napisano o različitim sunovratima našeg društva. Moralnim, političkim, društvenim. Otupeli smo na svim poljima, zbog čega bi bunt bio izuzetak? Nekada oličen kroz pištaljke na ulici, i spremnost da nas udari pendrek, sada se protest pojavljuje u vidu lajka na društvenim mrežama, gde kroz različite emotikone možete da budete više ili manje ljuti.

Tekstovi su najčešće masovno podržani, stvarajući osećaj manje usamljenosti. Jednima izazivaju gnev, anksioznost, apatiju, tugu, nostalgiju, drugima daju snagu, bude inat i prkos. Prećutno se nekako složimo da se ipak radi o nekakvim anomalijama, koje smo u socijalnoj pospanosti dozvolili da nam se dese, smatrajući da smo i dalje u većini, koja je samo trenutno nadjačana. Na sajtu B92 ili Mondu, koji obuhvataju najširi spektar, kada se radi o nekom kardinalnom kršenju ljudskih prava, nadvladavaju unisoni komentari ljudskosti i solidarnosti, toliko da je i botovima neukusno da se upuštaju u bitku, u kojoj su osuđeni na poraz. A znate da skoro nikada ne gube.

Tako je bilo kada je Bratislav Gašić, sada nagrađen službom bezbednosti omalovažavao žene ili kada se Sergej Trifunović našao na instant izgrađenom gipsanom stubu srama vlasti zbog tobože malverzacija sa fondom. To su momenti kada smo uvereni da nas ima više, a da je trenutna situacija samo plod nesrećnih okolnosti.

Crkva Sv. Jovana, Kruševac, freska Bratislava Gašića

Šta ukoliko sve navedene premise uopšte nisu tačne? Šta ukoliko živimo u vremenu u kojem su stvari baš onakve kakve trebaju da budu, i kakvim ih većina priželjkuje. Šta ukoliko su svi naši lajkovi, tapšanja po ramenu, prijatelji i prijatelji naših prijatelja samo jedan mali balon, kojem svakim novim danom fali sve više kiseonika. Lakše mi je da o tome ne razmišljam.

Svi će upreti rukama u sistem vrednosti ili politiku, a malo njih će se okuražiti da kaže da nam najteže padaju ljudi oko nas, sa kojima živimo, koji su se promenili, ili su promene došle sa vremenom. Kako na njih da udariš, a da ne budeš etiketiran kao pseudo elita?

Kako da kažeš da ti više od rupa na ulicama, mizerne kulturne ponude, rigidne birokratije, paprenih komunalija, benzina koji se približava ceni Big Meka, oronulog zdravstva i prosvete, više smeta nevaspitanje, bahatost, mogućnost da vas neko prebije u sred bela dana u obračunu za obezbeđivanje lokala.

Kako suptilno da saopštiš da ne čezneš da sediš u lokalu u Parizu ili Rimu, već da voliš i svoj beogradski, samo bez tri bahata tetovirana lika u teksas šortsevima, i dve silikonom našpricane žene nekog građevinca koji zida na Vračaru, koje drugi put vraćaju kafu jer nije ristreto kakav žele, kao onaj u Milanu, kod Duoma!

Ne bi i nakon poseta svetskim stadionima koji izgledaju kao tržni centri imao posebne zamerke ni na oronulu Marakanu ili JNA, samo da ne moraš da stojiš u lokvi urina u toaletu, dok ti dete skoro tuku dva lika od 100kg, u borbi za šoljicu kikirikija. Gde da kažeš da želis da ti deca gledaju Ršumovića na tv, a ne Parove, da na rafovima Sajma stoje Hemingvej, Sartr, Dikens, Dostojevski, a ne Kija i Zoranah (sa uzdahom). Da vam deca na Youtube-u gledaju National Geographic, a ne tutorijal lepih klinki koje putuju po belom svetu.

Beogradski restorani mogu da stanu rame uz rame sa onim svetskim, ako ne po Mišlen zvezdicama, onda po nekom šmeku i energiji, sve dok u njih ne sedne većina koja za njih danas ima novac. Parovi koji ne komuniciraju, gledajući u telefon, “gospoda” koja se konobarima od 60 godina obraćaju na ti, koje više privlači čačkalica na stolu nego gambori. Kako da kažemo da nam ne smetaju bogatiji i uspešniji od nas, u svim branšama, i špediteri, građevinci, vlasnici restorana, ali druge ili treće generacije, oni koji su te pare zaista zaradili, da ne državni navijači ili kumovi kumova života i smrti.

Kako da kažes, a da te ne osude? Postaćes hipster, žuti, odnarodovan, “idi preko ako ti je tamo bolje” tip. Nikako, jer si manjina. Zbog toga su i oni sve manje suptilni u sprovođenju svojih hirova, nemaju koga da se plaše.

A koje su to dnevne sitnice zbog kojih moramo mentalno da se isključujemo da ne bi poludeli od besa i jeda. Ko su ti zbog kojih ne možemo da se zaposlimo, i bivamo konkurentni u pozivima za kojima čeznemo, za koje smo se školovali? Ko su ti zbog kojih trbuhom za kruhom bežimo u inostranstvo?

Zbog koga to konstantno vagamo koliko dodatno da skučimo sopstveni mikrosvet, bežeći od razočarenja?

Suzana Perić i Ivona Jevtić, Izvor: Beogradski Glas

Neka Ivona Jevtić, bivša gradska sekretarka za kulturu, koja je preuzela Muzej Nikole Tesle, poznata po svom predanom istraživačkom radu, putem kojeg je pronašla davno izgubljeni Drugi Kosovski boj, kao i po podatku da je izdvojila naših 400.000 dinara za dizajnerku Suzanu Perić, čiji umetnički klimaks su printevi koje možete da vidite na safarijima u Južnoj Africi.

Željko Hubač se konačno proteruje iz Narodnog pozorišta, jer kompletan kadar mora da se udomi, kao konačan korak ka obesmišljavanju svih profesija i znanja, jer granice niko nikada nije postavio, sve do momenta dok ginekolozi ne budu postajali elektroinženjeri, kumovi poslanika u gradskoj skupštini. Možda.

Hotel Mona, na Dorćolu, koji je Vučić svojim prisustvom lično aminovao, zatvorio je pogled većini zgrada na Dorćolu, kako bi samo turisti gledali Kalemegdan. Uklapa se u taj deo grada kao Grejs Keli u naručju Ivice Dačića. Tom nižem sloju, verovatno Emiraćana se ne gledaju dorćolske terase i kace sa kupusom, kao što se eliti iz Džumeire ne gleda stari gvozdeni most na Promenadi.  Zgrada se gradi u 3 smene, već je skoro podignuta, dok se Trg Republike gradi leđero – 420 dana.

Zato što mogu, jer su bahati, i zato što se niko ne buni. Ne direktori vrtića u kojima su naša deca, upravnici klinika u kojima se lečimo, ljudi od kojih zavisimo. Mislim na njih koji usmeravaju naše živote, ne zanima me kako se sada zovu partijski. Ministar zdravlja Lončar otvara pušačku zonu na Aerodromu Nikola Tesla, dok Vulin – koji se svako jutro sa puškica podseća koje su mu ideje i postulati – priziva novi rat iz Kine. Kao da je na njega Molijer mislio kada je izgovorio da je “učeni glupak gluplji od glupaka neznalice”.

Foto: Kurir, Marina Lopičić

Za sve to vreme sa ekrana nam iskače Željko Mitrović, osoba koja prodaje svoju programsku šemu za otkup sopstvenih greha svakoj vlasti, i svi se sete da ga kritikuju tek kada sa vlasti odu. Sve navedeno je za period od sedam dana. Na godišnjem nivou bi zafalilo slova u Wordu da se sve napiše.

Ovaj tekst neće imati efektni zaključak, jer kada bih to pokušao upravo bi ispalo da  želim da konstruišem priču za gore spomenute lajkove, da ponudim neko vispreno rešenje, zgodnu poentu, narodski da izmislim toplu vodu.

Ta poenta ne može da se pronađe nigde, pa ni u tekstu, u zemlji u kojoj je sve navedeno moguće, i uveliko traje. Nema poente, samo realnost. Pa šta i ako smo manjina? (da se vratim na početak teksta). Ništa, nemam predstavu, ali znam da možemo manje da se plašimo. Manjina je bio i Galileo, pa je zemlja na kraju ipak nije ostala ploča.

Pogledajte ih još jedanput. Sve navedene i mnoge druge. Razmislite da li ih se zaista plašite?

Šta bi bilo da su pametniji od nas, obrazovaniji, lucidniji, mudriji? I da su opet ovoliko bahati i gordi. Opet bi morali strah da prebrodimo, i da se borimo. Ovakve ne možete da poštujete, a koga ne poštujete, suštinski ne možete ni da se plašite. Strah je uvek gori od samog ishoda kojeg se plašimo. To upravo proživljavamo.

Naslovna fotografija izvor: espreso.rs

Pavle Jakšić

About the author
Osnivač i urednik Vitraža. Beograđanin. Kritičar malograđanštine i površnosti. Idealista.