Vidi Napulj, dođi ponovo

Posle godina propadanja i okretanja leđa moru, ovaj grad se uredio i konačno vratio svom slavnom zalivu koji je pesnike inspirisao da kažu “Vidi Napulj i umri”. Uklonjene su i poslednje vizuelne barijere koje su zaklanjale pogled na jedan od najpitoresknijih zaliva na svetu nad čijom vodom dominira senka Vezuva, a u daljini trepere obrisi Kaprija i Iskije. 

Sujeverju skloni Napolitanci žele da veruju da barem deo zasluge pripada svetom Đenaru, svecu zaštitniku grada. Toliko je uvažavan da je svakog 3. maja za njega vezano alhemijsko-religiozno čudo: u crkvi se njegova sasušena krv pretvara u tečnost, a rašireno je verovanje da će, ukoliko se čudo ne dogodi, grad pogoditi neka prirodna kataklizma. Pošto je sv. Đenaro blagonaklon i ne deluje da će razgoropaditi aktivni Vezuv – kao 79. godine kada je lava uništila obližnje Pompeje i Herkulanum – posmatram kako svakog jutra u luku uplovljavaju luksuzni brodovi što krstare Mediteranom.

Turisti se razmile po istorijskom centru i pitoresknoj i opevanoj lučici Santa Lučija da bi do večeri pokušali da zapamte boje, udahnu mirise i uhvate jedinstven ritam tromilionskog grada koji je 1592. imao sreću da njegov glavni inženjer bude Domeniko Fontana.

napulj vitraz

Tih godina u Napulj je iz Španije stigla neočekivana vest: kralj Filip Treći izrazio je želju da poseti glavni grad svog potkraljevstva. Napulj je bio jedan od najvećih i najbogatijih gradova njegovog kraljevstva. Spektaklu i gostoprimstvu skloni Napolitanci vest su primili sa zabrinutošću. Nije bio u pitanju samo komplikovani ceremonijal jedne od najvećih monarhija tog vremena, već mnogo više pitanje: gde smestiti španskog kralja?

Vladari prošlosti živeli su u vremenima ognja i mača. Više su voleli debele zidine tvrđava, topove i konjanike nego raskoš imperijalnih odaja. Napulj nije imao dvorac i nije sebi mogao da dozvoli da kralja dočeka pod helebardama i u neudobnoj tvrđavi koja je, uprkos svemu, i danas ukras toplog mediteranskog Grada sunca. Jedino moguće rešenje se naziralo: izgraditi dvorac.

Inženjer Fontana već je bio proslavljen gradnjom po Rimu: Lateranske palate, arhitektonikom Španskog stepeništa, uređenjem Kvirinalea (nekada papske, sada zvanične rezidencije šefa italijanske države), postavljanjem 13 egipatskih obeliska i, nadasve, projektom kupole bazilike svetog Petra po Mikelanđelovom nacrtu. Zadatak Fontane je bio da palatom prikaže svu veličinu španskog kraljevstva ali i da dvorac bude praznik za oči. Radovi su počeli 1600, a dve godine kasnije Kraljevska palata bila je useljiva. 

Šampanj fasada što natkriljuje uvek zeleni park, danas ne samo da je jedan od najlepših ukrasa trećeg po veličini grada u Italiji, već je i svojevrsni omaž neimarima. Projektovana je trodelno, tako da bude okrenuta moru, da pripoji prostor na kome je slavni napuljski teatar San Karlo i da sa svojih 19 lukova i osam niša sa statuama kraljeva izađe na glavni gradski trg koji danas nosi ime Pjaca plebiscito. Gledana sa obale, palata pleni galerijom od 21 balkona. 

Palata je ispraćala i dočekivala dinastije. Posle Španaca došli su Austrougari i unutrašnjosti palate dali “izgled kasarne”, kako i danas ne bez poruge kažu Napolitanci. Zatim je, pošto se Italija ujedinila u kraljevstvo Savoja 1861, sa prozora palate Napuljski zaliv posmatrala kraljica Jelena Crnogorska. Ili se odmarala u velelepnom vrtu. Šetnja kroz vekovni hlad palmi, magnolija i egzotične flore, pored skulptura koje je ruski car poklonio burbonskom kolegi, raspiruje maštu i vraća u vremena kada je Napulj bio jedna od najvećih prestonica Evrope.

napulj vitraz

Sedim u bašti bara Gambrinus, prekoputa slavnog napuljskog barokonog pozorišta San Karlo koje pamti Enrika Karuza, Benjamina Điljija, Renatu Tibaldi, Mario Del Monako ili Mariju Kalas. Tu sam drugi put u životu – prvi put je to bilo u Berlinu – slušao Lučana Pavarotija. 

Uz penušavi proseko posmatram ljude koji nose neki poseban izraz lagodne improvizacije. Grad velike pulsirajuće enigme. Haotičnog saobraćaja u kome je crveno na semaforu više ikebana nego znak za zaustavljanje. Svi su u pokretu, mada koraci ovog grada – nekada trećeg po bogatstvu u Evropi – nemaju preciznost koraka italijanskog severa. Na jugu se novac pravi da bi se imala vlast; na severu se vlada da bi se stvorio novac. 

To su Napolitanci. Uvek gostoprimljivi. I uvek spremni da neko lukavstvo, da ne kažem prevaru. Valjda ih je tom talentu naučilo siromaštvo. Zona sumraka u kojoj je teško razdvojiti legalno od ilegalnog. Napulju se jedan od osnivača savremene Italije, konte Kavur, obraćao sa poveri Napoletani– jadni Napolitanci: “Ima mnogo korupcije u njihovoj zemlji. To nije njihova greška, jadni ljudi. Njima se oduvek tako loše vladalo”. Tačno. Dok su mini feudalne države po drugim krajevima Apenina nezavisno prosperirale, jug je siromašio menjajući gospodare: Francuze i Špance, Habzburge i Burbone. 

Nekadašnja prestonica Kraljevstva dve Sicilije trunula je i propadala. Vekovima su žitelji Napulja zavisili od jednog od dvojice gospodara: lokalnih političkih bosova ili bosova Kamore, mafije koja je i više od sicilijanske Koza nostre model preživljavnja, življenja ili bogaćenja. Hod istorije je od mnoge stare vrline juga pretvorio u poroke.

Samo na korake od glamura pešačke zone u prestižnoj Via Toledo nalazi se Španska četvrt, jedan od onih delova grada gde ozloglašena Kamora kontroliše biznis kao što je to uvek činila: iznuđuju, ucenjuju i lihvare; drže trgovinu drogom, lažnim proizvodima i ilegalnu lutriju; nadziru prostituciju, pornografiju, kocku i šverc. 

Kamora je treća najveća mafija u Italiji, posle najbogatije i najmoćnije ‘Ndrangete sa Kalabrije koja kontroliše evropski biznis kokaina, i svog starijeg rođaka, sicilijanske Koza Nostre. U regionu Kampanje, čiji je Napulj glavni grad, više od 7.000 osoba direktno je uključeno u organizovani kriminal, a od 131 grupe 80 operiše upravo na području grada. 

Van relativne bezbednosti istorijskog centra, po osiromašenim predgrađima porodični klanovi Kamore povremeno raspale rat za tržište droge. Sirotinja, nezaposlenost i omerta – zakletva ćutanja – učinili su da policija malo šta može da uradi. Stotine ubistava godišnje. Gomora ubistva, nazvana po slavnoj seriji koja je premijeru imala u Italiji 2014. a od tada prodata u 150 zemalja, postala su sinonim brutalnih obračuna.

napulj vitraz

Turistički vodiči, hotelski recepcioneri i policajci preporučuju da se gradom krećete neugledno obučeni, bez nakita ili kamera. Mobilni u džepu. Treba izbeći pažnji lokalnih džeparoša, secikesa i otimača sa motorina – “mladom krilu” Kamore. Savete valja poslušati. Pitao sam policajca koji je sedeo u kolima da mi nešto objasni. Izašao je i stao pored auta. Kolega ga je odmah upozorio: “Nisi izvadio ključeve iz brave motora”. 

I danas se po Napulju, gde je za potrebe prosperitetne normanske kraljevine još 1224. osnovan prvi državni univerzitet u Evropi, prepliću neobične mešavine: među tri miliona ljudi upakovanih u gradu i njegovoj okolini – jednom od najgušće naseljenih u Evropi – nezaposlen je svaki drugi stanovnik do 25 godina. Po oljuštenim predgrađima neke majke i danas teraju decu da preprodaju drogu da bi, na dobrobit Kamore, zajedno preživljavali. U Napulju svako treće dete ne završi obavezno školovanje, a smrtnost novorodjenčadi dva puta je veća nego na severu.

“Napolitancima je data prilika da civilizovano žive u svom gradu”, čitam u lokalnom listu “Il Golfo”. “Oni osećaju da je ovo njihov grad. Zato će ga braniti. Napulj je mnogo bolji od njegove reputacije”. To kaže i gradonačelnik Napulja Luiđi de Magistratis, bivši tužilac protiv mafije. “Gomora predstavlja veoma mali deo napuljske stvarnosti i ignoriše vibrantan kultruni život grada i njegove napore da se bori protiv organizovanog kriminala”.

Napulj ima jedan od najboljih muzeja antičke grčke i rimske skulpture, najprestižniji univerzitet orijentalnih studija u Italiji, raskošne barokne crkve, premijere u San Karlu, elegantnu promenadu u Via Toledo, savršeno opuštajuće kafiće. Napulj je imao najveći broj mobilnih telefona kada su oni u Italiji uvedeni 1990. godine.

napulj vitraz

Kraljevi i galerije, teatri i tvrđave, Kamora i mobilni, sve to nastranu, ali Napulj svoju slavu duguje i jednom svom gastronomskom izumu sirotinjske hrane. Po svetu je kopiraju, ali jedno je sigurno: samo je ovde napolitanska pica prava. Napulj je veliki centar proizvodnje sve sile lažnjaka, od “Roleksovih” satova do “Luj Vitonovih” i “Gučijevih” tašni, ali kada naručite picu sasvim ste sigurni da je ona original. Kao što su original i omalene Napolitanke, tim deblje što su mlađe.

Sada sam kod “Brandija”. Tvrde da je ovaj restoran čiji su stolovi zakrčili trotoar ionako uzane uličice, rodno mesto Margerite, majke svih pica. Kažu da se pica tu zamesila pre više od tri veka.Overio sam se i “Kod Matea” gde je ispod lepršajućeg rublja – neizbežne napuljske scenografije – cepole, fjorile, melancane, arančine i picu jeo i bivši američki predsednik Bil Klinton.

Etimolozi su i dalje podeljeni oko porekla reči pica. Jedni tvrde da potiče od grčkog “pita”. Drugi korene traže u kineskoj reči tvrdeći da je zajedno sa pastom u Italiju stigla u prtljagu Marka Pola. Nije bitno. Pica je zaštitni znak Italije, ponos Napulja. Uvek ljubomorna na svoju kuhinju, Italija je donela seriju propisa kako bi zaštitila tradicionalnu napuljsku picu. Od oblika i debljine do nadeva pa i načina kako se preko testa razliva maslinovo ulje.

Koliko se ozbiljno prišlo regulama Ministarstva poljoprivrede i profesionalnih napuljskih “picajola” govori i podatak da su objavljene u Službenom listu koji je obično posvećen zakonima i finansijskim uredbama. Biblija pice sve je utanačila: u prečniku ne sme da ima više od 35 centimetara, u centru ne sme da bude deblja od trećine jednog centimetra a na obodima može da ima najviše dva centimetra. Mora da se ispeče na drvetu, mora da bude umešena i oblikovana rukama, a testo mora da raste najmanje šest sati. Precizno. Nema šta.

Da ukinemo još jednu dilemu. Postoje samo tri tipa napolitanske pice. Marinara, sa belim lukom i origanom. Margerita, sa bazilikom, paradajzom i mocarelom. Konačno “Ekstra Mergerita” čiji varijeteti moraju da imaju mocarelu od bufala – sir koji se nalazi samo u regionu Kampanje.

Šetam ulicom San Gregorio Armeno. Jednom sam, u vreme Božića, tu video kako se Napulj predstavlja još jednim svojim velikim mitom i simbolom: izradom figura i scena vezanih za Hristovo rodjenje. Tradicija je, kažu, počela 1223, u vreme svetog Franje Asiškog. Zove se presepe – jaslice, jaslice Hristovog rođenja. Drvene figure i makete vezane za vitlejemsku Svetu pećinu slave biblijski događaj ali i život Napulja. 

Plebs je pravio presepe za sebe. Iako nije utvrđeno ko je prvi počeo, nobili ili narod, kompozicije ovih poslednjih bile su svojevrsni glasnici koji su kralju prenosili poruke o trgovini, festama, siromaštvu, kriminalu…Posle drugog rata među likove su se uselile i ličnosti javnog života Italije iako su najpopularniji ipak ostali Antonio de Kurtis, proslavljen u svetu komičnog filma kao Toto, i Sofija Loren, takodje Napolitanka. Političari su u neobično društvo anđela, pastira i trojice mudraca počeli da ulaze relativno skoro.

vitraz napulj

Zastajem da bih uz espreso, na koji su Napolitanci posebno ponosni, uzeo jedan od tipičnih dezerta: baba ili pastijera. Naručio sam oba. Ponovo sam video Napulj. I nemam nameru da umrem. Štaviše, ponovo ću se vratiti u ovaj lepi grad koji me uvek fascinira svojim raznolikim šarmom. 

Boško Jakšić | Vitraž

Pratite nas: https://www.facebook.com/vitraz.net/

Instagram: https://www.instagram.com/vitrazmagazin/

About the author
Rođen u Beogradu 1949. gde se školovao i diplomirao na Ekonomskom fakultetu. U Politici se zaposlio 1972. i ubrzo prelazi na Spoljnopolitičku rubriku lista. Izveštavao sa mnogih međunarodnih skupova, od samita SAD-SSSR u Beču, do samita OSCE u Stokhlomu. Prisustvovao promenama u Poljskoj i intervjuisao Leha Valensu. Dugo se bavio Bliskim istokom: rat u Libanu, islamska revolucija u Iranu, izraelsko-palestinski sukob. Nalazio se na obe strane iransko-iračkog rata, a Prvi zalivski rat pratio iz Saudijske Arabije. Objavio knjigu o Izraelu. Izveštavao o ratu u Kampućiji, o gladi iz Etiopije. Tokom 1984. radio u Vašingtonu kao stipendista „Vašington Posta“. Pet godina bio stalni dopisnik Politike iz Kaira. Bio urednik spoljne rubrike a u periodu 1993-94. v.d. glavnog urednika lista. Naredne četiri godine je kao stalni dopisnik iz Rima intenzivno pisao o Italiji. Jedan je od trojice koji su rukovodili Politikom posle demokratskih promena 2000. godine. Izveštavao o intervenciji u Avganistanu i ratu u Iraku. Do odlaska u penziju 2014. bio je urednik Spoljnopolitičke rubrike. Sada je komentator koji se bavi domaćim i spoljnopolitičkim temama. Čest je gost Bi-Bi-Sija, Radija slobodna Evropa, Al-Džezire kao i domaćih radio i TV stanica.