Novak Đoković – Vera u bolje sutra

Priča o uspehu, buđenju, strasti, državi, prkosu, porodici.

Novak Đoković je osvojio svoju 16-u Grand Slam titulu u epskom okršaju sa Rodžerom Federerom u jučerašnjem okršaju na Vimbldonu. Okolnosti su njegov uspeh učinile toliko grandioznim, da i većina nas sa njime može da se poistoveti, poput čaše koja se preliva. Povratak iz ambisa, publika koju su čak i njegove duple servis greške dovodile do stanja euforije. Nikada omiljen, od prvog dana surovo i nepravedno validiran manje od svojih najvećih rivala. Seciran i dovođen u sumnju čak i u svojoj zemlji. 

Svojatanje njegovih uspeha nije čin sebičnosti ili nerealizacije, ono je suštinski okretanje ka nama samima, buđenje najlepših mogućih vrednosti – zajedništva, empatije, odustva sujete, zavisti – pošasti modernog vremena koje preti da nas potpuno zatruje. Poistovećivanje sa Novakom je nada da možemo da budemo bolje verzije sebe.

Novak Đoković nije pobedio samo kao Srbin, on je titulu osvojio i kao David, kao simbol neodustajanja, vere u sebe, kao izuzetak, ne pravilo. Ovu i mnoge druge titule pomalo je osvojio i za sve nas koji do takvih ostvarenja nikada nećemo stići, i to ne treba da nas posrami. To breme očekivanje uvek je nosio nehajno, kao kraljevski plašt. Neke naše pobede koje je on ponukao, biće nam vredne kao njemu “slemovi”. 

Pisati o Novaku Đokoviću prilično je nezahvalno. Odmah se lišavam aspiracija da ću biti epohalan, informativniji, bolji, jer znam da to ne mogu. Ukoliko uspem, mogu da budem samo iskreniji i ličniji. Ovaj uspeh toliko je životan i stvaran, da je i samo njegovo spuštanje na papir teško razvodnjavanje. 

Mnogi od nas koji su pustili po koju suzu – olakšanja, otpuštanja, prkosa, osetili su duboku zahvalnost prema našem šampionu. Osetili su emociju, privilegiju odabranih.

U vremenu pukog interesa, forme, odsustva suštine, teških proračuna, teško je ljudima izmamiti damar, u indivudualnom sportu to je još teže. U prilog ovoj tezi stoji činjenica da kolektivne sportove daleko zdušnije podržavamo – kada je disperzija uspeha veća, zavist je manja. Zašto bi slavili “tuđi uspeh”, pitanje je koje ste čuli makar od 20% svojih poznanika. 

Za ovakvu vrstu divljenja i poistovećivanja, mora da postoji nešto više puke profesionalne sportske izvrsnosti. To “nešto više” sublimirano je u ovom momku. Upornost, snaga, skromnost, marljivost, htenje, vera, vaspitanje.

Novak nama nije samo lice i naličje sportskog uspeha. Nama, u maloj i prilično tenzičnoj Srbiji on je i lična dilema, preispitivanje o samoostvarenju, o mogućem i nikada ostvarenom. Mnogima koji su odrasli uz prenose njegovih mečeva njegovo trajanje je spona sa bezbrižnošću, odolevanje starenju. Svedoci smo odlazaka velikana u raznim branšama života – muzici, glumi, sportu. Neki odlaze profesionalno, neki trajno, i nema baš ko da ih zameni. Takva praznina čeka nažalost i tenis.

Prorok u selu

Da su Srbi birali idola, Novak sigurno ne bi bio ni na sredini te liste. Previše obrazovan, liberalan, otvoren, kosmopolita, neostrašćen. Premalo nacionalan, nedovoljno mangup, previše štreber. Bez ekscesa, separea, starleta, tetovaža, demagogije i populizma, tog seruma uspeha ovog tužnog regiona. “Hoće da se dopadne svima”. U vremenu kada su idoli mladima Baka Prase i Rasta, u kom vladaju polupismeni, u kom je mera relevantnosti broj folovera, on se drznuo da štrči?

Da je baš takav, nikada ne bi bio žigosan na stranicama medija u kojima se tekstovi naručuju lakše od jutarnje kafe. Ti isti, kojima nije dovoljno patriota, kojima je ustaša, sutra će panagirikama da ga obasipaju.

Na Jamajci Bolt ima status božanstva, u Egiptu je Salah draži od mačaka, Švajcarskoj je Rodžer bezgrešan, ali u našoj malenoj Srbiji ima i onih kojima Novak nije skroz legao. Čovek koji je možda i jedina pozitivna asocijacija na Srbiju danas? Ok, izvinjavam se, “izuzev” Doing liste.

On je momak, zbog koga često dobijate mesto u kafiću širom sveta kada kažete odakle ste, tapšanje po ramenu, iskren osmeh, salvu znatiželjnih, uljudnih podpitanja. U zemlji koja je nekako volšebno i najbolje među nama uvlačila u mulj, uspeo je da ostane svoj. Zato je i dobio samo jedan doček, ne zato što nema onih koji bi ga egzaltirano iščekivali.

Izuzetnost Novaka ne koristim kao pljusku Srbiji. I da želim, a ne želim, ne bih raspirivao razlog zbog kojeg je i omrznut – previše drugačiji, previše uspešan. Ali bih želeo da se u nekom budućem rangiranju najboljih svih vremena, doda i činjenica da potiče iz zemlje koja mu ništa nije dala, a koja je želela sve da mu uzme.

U zemlji u kojoj politički funkcioneri off the record kupuju Bentlije, funkcionerke nose Birkin tašne, a svi đuture neretko luduju po Majamiju i piju Pingus sa starletama (dok se priča o apostolskom siromaštvu), njemu je spočitavano koliko love nije uplatio Srbiji kao stanovnik Monte Karla.

Uveren sam da svako od nas mrzi sebe kada ovoj državi treba da uplati porez na stan, koji je sasvim sigurno utkan u bahanalije onih koji nas vode. Svaki njegov dinar koji nije otišao gramzivim i pohlepnim činovnicima na upravljanje, slavim jednako kao njegove uspehe. Ovaj pasus neka bude prkosna brana svima onima koji bi da kapitališu na nekome koga suštinski nikada nisu ni razumeli.

Novak neke ostane obožavan od strane nas koji ga bezuslovno cenimo i poštujemo, a ima nas baš mnogo, njemu će to biti sasvim dovoljno.

Pobeda

Na kraju, Novak nam je doneo i još jednu poruku – spoznaju, da je samo običan čovek od krvi i mesa. Pet minuta nakon što je obrisao prašinu teniskog Olimpa, on je više od slave i trofeja, čežnjivo iščekivao naklonost i dodir svog sina. “Stefane, jesi li gladan, umoran, tata je duže morao da se zadrži”. Ostao je u celoj toj halabuci sa onima koji su mu najbitniji, što mi obični smrtnici često zaboravljamo i uzimamo zdravo za gotovo.

Njegovo dete brižljivo su čekali da preuzmu njegov otac i majka. Ovaj kadar vredeo je više i od same titule. Jednostavnost je ipak carica lepih momenata. Mnoge od nas je ponukao da se okrenemo svojim najmilijima, zagrlimo ih, pozovemo telefonom, one kojima smo u očima jednako vredni i veliki kao što je Novak Srđanu i Dijani.

Ovaj tekst nema ali, efektnno poentiranje, završne fraze, već samo jedno veliko HVALA od nas koji iskreno cene svaki minut sreće, tuge, mokrih dlanova, strasti, koje si nam podario. Svaki minut istinskog življenja.

Pavle Jakšić

Zapratite nas: https://www.facebook.com/vitraz.net/

https://www.instagram.com/vitrazmagazin/

Cover 📷: Daniel Leal-Olivas/AFP via Getty Images

About the author
Osnivač i urednik Vitraža. Beograđanin. Kritičar malograđanštine i površnosti. Idealista.