Pachanga Boys “Time”, ceo univerzum u jednoj elektronskoj numeri

“Time” je ujedno i neoboriv dokaz da smo istovremeno, i najponosnija i najtužnija bića u celom univerzumu.

Osvrt naizgled samo jednu pesmu, a u stvari na kompletan život ovekovečen u njoj. Ukoliko ste poput mene, a nadam se da niste, onda ste veći deo poslednjeg dana u nedelji proveli gledajući kroz prozor nakvašen kišom. U stvari nadam se da niste, pošto živim na ostrvu. Ali ste sasvim sigurno ispitivali štetu nastalu u toku večeri koja je iza vas, posmatrajući ono što je ostalo od prijatelja oko vas, ljude koje ne poznajete, a za koje ste uvereni da su vam doneli paketić tokom noći, i da bi bilo kurtoazno da im zbog toga omogućite da ostanu u vašoj kući do 11 prepodne sledećeg dana, dok slušate Pachanga Boys i numeru “Time”.

Ukoliko niste upoznati sa ovom 15-ominutnom mentalnom ekspedicijom, daću vam određenu informaciju. Pesma je b strana na EP izdanju “Girlcatcher”, nemačke etikete Hippie Dance, izdate 2011.

Duo Pachanga Boys čine Superpitcher i Rebolledo. Imajući sve to u vidu, jebeš činjenice. “Time” je mogla da bude i kolekcija zabeleški, sačinjena od strane zloslutnih, a ipak benignih mudraca iz budućnosti, stacioniranih na ivici univerzuma, koji su specijalno za utehu nas Zemljana, stvarali tech house sadržaj. Od momenta plovidbe, toplo ste dočekani na emocionalno agilni brod kapetana Basa. Kada je prvi drop udario, osetili ste zvonki prodoran mehanički poziv, koji govori – krećemo.

Počinjete da se teturate usled pritiska, dok vitlajući uranjate u univerzum, privučeni pozivima intergalaktičkih sirena koje vas proganjaju. Sada ste u vazduhu, i imali ste šansu da predahnete, možda čak i da pojedete psihodelične kikirikije. Dok gledate kroz prozor, zapovednički zvuci orgulja, sneno se prepliću izvan i unutar sintova i akorda otrgnutih iz srca soundtreka “Blade Runner”. Ljudi neće verovati čemu ste svedočili, bliske susrete kroz napade na užarene brodove, nadomak obrisa planete Orion.

Tek tada vas zloslutni, a opet benigni mudraci budućnosti, koji žive na ivici univerzuma grle svojom porukom. Osećate nesvesticu, trenutnu nepokretljivost, dok vam interkomunikacijska naprava odašilja neverovatno značajnu, a opet nerazrešivu poruku. Četiri reči, “Lost Track of Time”. Nakon toga, ploveći uz melodiju, osećate iznenadan nalet introspekcije. Počinjete da dovodite u pitanje ne samo sebe, vec i samu srž realnosti.

  • Šta je vreme?
  • Kada se izgubilo?
  • Šta je srž?

Moćna, sveobuhvatna pitanja u koja, mi obični Zemljani, iskreno, ne možemo da proniknemo. Ali dođavola, zvuči epski, kao da se bacate brzinom svetlosti ka slapu svesti. Nadalje, dok se krećete kroz kosmos, shvatate da se motori bubnjeva polako gase.

Dok bestežinski lebdite na krevetu, uz poznate zvuke sintisajzera i orgulja, čujete novu nadolazeću ritmičnu pesmu, koja vas miluje dok rastete među zvezdama, poput beba. Melodija govori “As Time Goes By”, i ponavlja se, sve dok ne nestane u tami. Do kraja pesme, odnosno mistične ekskurzije, u potpunosti ste iskontemplirali kompletan život, hronološki, 3 do 4 puta.

Ovo je jedna od onih pesama koja vas ne tera na suze, ne zbog toga što je prosto srceparajuća, već je to onaj plač za kakvim ste čeznuli u ranom detinjstvu, kada ste spoznali veličinu univerzuma, i samog sebe, kao neznatnu tačkicu u njemu. Nikada nisam voleo dugačke pesme kao klinac. Tri minuta maksimum. Ali nakon pesme “Time” sve se promenilo. To je bilo novo muzičko iskustvo za mene.

Pesma toliko ogromna, ekstravagantna, ambiciozna, da na kraju imate osećaj da ste slušali miks, a ne jednu jedinu pesmu. U toku tih 15 minuta nikada niste izgubili interes. Možete u nekom trenutku odlutati, i pomisiti šta se dogodilo vašem bivšem partneru, jer ste mislili da je/ga volite, i da je  on/ona uvek mirisala lepo, i uvek vam je pravio/la cvrčeću slaninu nakon pijanstva, ali ste nakon toga ponovo u sobi, upijate atmosferu, poput osetljivog sunđera, kakav zaista i jeste.

Trijumfalno i usamljeno u isto vreme. Valjda zato i toliko rezonira među nama ljudima. Nakon svega, to je i sve najbolje i najgore u nama. Numera “Time” je dokaz da smo istovremeno, i najponosnija i najtužnija bića u celom univerzumu.

Ova numera je svoju izvedbenu kulminaciju doživela davne 2012. u okviru Robot Heart žurki na Burning Man-u (Lee Burridge), u Nevadi, mnogo pre nego što je ovaj događaj postao demonstraciona finansijska pokazna vežba za štrebere japije sa berzi, i bunar za instagram fotke, manekenkama i influenserkama (zaboravite da ste ovu reč ikada pročitali na Vitražu) koje su do tada slušale Majli Sajrus. Zato je valjda, i svitanje, uz ovu pesmu tada, jedno od najkultnijih ikada u istoriji elektronske muzike. Zapis postoji na platformi YouTube i na jedan click ste od njega, i na njega smo vas upravo usmerili, da biste proverili kredibilnost smele preporuke iza koje smo stali, ali iznad svega, da biste odlutali i uživali.

Vitraž | Thump, T. Usher

Pratite nas: https://www.facebook.com/vitraz.net/

Instagram: https://www.instagram.com/vitrazmagazin/