Rene “Brkovi” Gotlan – Strah i trepet posleratnog Pariza

Priča o mafijaškom bosu koji je vladao Parizom 1960-ih. Monmartr je bio njegov štab, Bardo omiljena glumica, Venecuela egzil.
Vitraž Vintage

Puškomitraljezi i revolveri umukli su na Pigalu. Parisko podzemlje oplakuje smrt jednog od svojih najvećih posleratnih bosova, Rene Gotlana, zvanog “Brkovi”. Kratko zatišje nastupilo je na frontu odraslih i besprizornih u počast i znak sećanja na jednog od najveštijih kriminalaca koga su policije 62 zemlje uzalud tražile od 1950-e. Pronađen je mrtav od strane međunarodne policijske organizacije “Interpol” u čisto presvučenom krevetu luksuzne privatne klinike Pasija, nedaleko od stana Brižit Bardo, čije je filmove voleo da gleda.

Obustavljena je potraga za “Malim Reneom” koji je bio u stanju da puca na svakoga ko bi mu rekao da je mali i debeo. Nekrunisani kralj predgrađa Monmartr i direktni naslednik “malog” Pol Milanija, Matje Koste, Lukilaćija i Salisetija, suverenih vladara Pigala, umro je od raka na grlu, neokrznut nijednim metkom. A nije da nije bilo onih koji bi mu ga rado podarili.

“Celog života je imao sreće” – izjavio je novinarima Zuzu Boneti, njegov telohranitelj. Imao je nesrećno detinjstvo, što mu je omogućilo da još kao mladić dobro upozna zanat kriminalca. Još pre rata, njegova pojava u nekom lokalu izazivala je strah i trepet. A kada su Nemci umarširali u Pariz, Gestapo se osetio počašćenim kada je Rene, za platu, postao mučitelj po zatvorima.

Posle rata osuđen je kao kolaboracionista na kratku zatvorsku kaznu. Kada se ponovo našao na slobodi, njegov ugled među lopovima, obijačima, falsifikatorima i razbojnicima naglo je skočio. Predgrađe Monmartr ubrzo je postalo njegova kraljevina. Vlasnici kafana, restorana i noćnih klubova donosili su mu svakog prvog u mesecu danak koji ih je štitio od njegove srdžbe. Dame koje su krenule sumnjivim putem takozvanog lakog života, plaćale su mu procenat od zarade. Monmartr je bio njegov, i svako ko bi se usudio da mu protivreči mogao se nadati nasilnoj smrti u roku od 48 časova. U bar prekoputa glavnog ulaza u čuveni kabare “Foli Beržer”, koji je svoju slavu proneo u eri Bel Epoka (1890-1920), teže se ulazilo nego u ministarstvo unutrašnjih poslova.

Nekoliko meseci kasnije Rene je odlučio da pripoji svojoj kraljevini i okolna susedstva – Pigal i Rošešuar. Rečeno, učinjeno. Niko nikada u Parizu nije imao takvu neograničenu vlast kao on. Njegova reč je bila zakon. Postao je neumoljiv. Kada je Pjero zvani “Ciganin”, legendaran među krupijeima i makroima Plas Blanša, odbio da plati porez, Rene ga je lično ubio.

Iako mu je posao išao sjajno, Rene Gotlan nije mogao da se okane sitnih krađa i napada na prolaznike. Sa svojim telohraniteljem, često je upadao u tuđe stanove, manje radi novca i nakita, a više radi toga da ne bi izgubio naviku. Za njega je razbojništvo bila preka potreba. Godine 1955. Gotlan se vraća u Pariz i postaje jedan od najpopularnijih gostiju čuvene mondenske kockarnice u Angijenu.

Svake večeri gubi milione, ali ne prestaje da se smeje i deli bogate napojnice. Svi su verovali da je nekakav industrijalac – milioner. Njegovo familijarno držanje prema ostalim kockarima, mahom bogatim trgovcima i fabrikantima, automatski je otklanjalo svaku sumnju. I dok ga je policija tražila u Japanu i Sjedinjenim Američkim Državama, on je u Parizu bez po muke ponovo stekao renome društvenog “lava”.

Trajalo bi to možda i godinama da Rene još jednom nije podlegao svojim strastima. Naljutio se na jednog prijatelja i ubio ga. Sud ga je osudio na smrt, naravno opet u odsustvu. Ovoga puta više nije bilo šale. Sa falsifikovanim pasošem koji je glasio na Rene Levinskog, otputovao je za Venecuelu, u novi život. Njegovi najbliži saradnici bili su uvereni da se niakda više neće vratiti u Francusku, čije mu je tle gorelo pod nogama.

I stvarno, prošle su tri godine, a o njemu se više ništa nije čulo. Ipak, iznenada, Interpolu je stigla depeša iz Lisabona – “Gotlan primećen u Portugaliji”. Nekoliko dana kasnije, stigao je telegram iz Madrida – “Gotlan viđen u Španiji”. Organizovane su potere, ali bez uspeha. Sredinom 1958. Rene se ilegalno vratio u Francusku. Hteo je još jednom da vidi svoje saradnike i grad koji je drhtao pod njegovim surovim pogledom. Bio je smrtno bolestan. Krajem decembra Zuzu Boneti i još nekoliko njegovih prijatelja doveli su ga u privatnu kliniku Pasija, u najeksluzivnijoj stambenoj četvrti Pariza i predstavili ga lekarima kao novinara Žaka Kardona. Nije mu bilo leka. Izdahnuo je okružen najboljim lekarima. 

Drugog januara, Zuzu je došao u kliniku i tražio da mu se dozvoli da sahrani svog šefa. Direktor klinike nije imao ništa protiv – “Molim vas, dajte mi vašu i njegovu legitimaciju. Začas ćemo urediti formalnosti”.

Lupivši se po čelu, Zuzu se izvinio: “Zaboravio sam njegov pasoš. Odmah ću vam ga doneti.” Prošlo je nekoliko sati i direktor je počeo da sumnja, te je pozvao policiju. Trećeg januara, teleprinter centrale Interpola otkucao je ovo saopštenje: Prekinite potragu za Reneom Gotlanom, 41 godinu starim, rođenim u Lionu, put puta osuđivanim, jednom na smrt u odsustvu. Gotlan je umro u Parizu 1. januara, 1959. Stop.”

Leon Davičo, dopisnik iz Pariza, za Ilustrovanu politiku, 1959.

Priredio Vitraž

Pratite nas: https://www.facebook.com/vitraz.net/

https://www.instagram.com/vitrazmagazin/