The Sopranos – Bobby “Baccalà” Baccalieri (1)

Feljton o junacima porodice Soprano. Portret glumca Stiva Širipe koji je u ulozi Bobija “Baccale” tiho i bez pompe postao jedan od najautentičnijih likova najbolje serije ikada snimljene.

Početak druge sezone Sopranosa, davna 1999. godina. Tadašnji potrčko Korada Soprana, čovek zadužen za bakaluk i sendviče, nenametljiv, u plišanoj Fila trenerci, bio je dašak naivnosti i blagosti u surovom svetu beskompromisnih kriminalaca. Kao takav i jedini veran svojoj ženi uz njujorškog bosa Džona Sakrimonija. Za sve Bobi, za bolje poznavaoce Stiv Širipa – Njujorčanin, odrastao u Bensonhurstu, koji je numerom proslavio Oskar Benton.

U mlađim danima je kao perspektivan košarkaš, čitavo jedno leto spremao Kris Malina za ruki NBA sezonu u Bruklinu. Znam da vam je teško to da izvizualizirate, ali pokušajte. Malinov dalji tok karijere svima je dobro poznat, što bi trebalo da vam ponešto kaže i o tome kakav je talenat bio junak naše priče. Uzavrele italijanske krvi, obrazovan (završio koledž u Bruklinu) veliki deo svog života proveo je okružen ljudima iz podzemlja.

Bensonhurst je vrveo od kriminalaca. Vlasnik prodavnice raviola u kojoj je bio redovan gost bio je plaćeni ubica. Igrao je softbol sa Majki Skarsom, kasnije ozbiljnim kriminalcem. Neki njegovi drugovi dobili su 25 godina robije, posebno nakon RICO zakona o iznuđivanju.

On i Sopranosi, organski spoj, kao i sve drugo što je reditelj Dejvid Čejs zamislio.

Embed from Getty Images

Las Vegas

Kada je život u Njujorku postao finansijski neodrživ, odlazi u Las Vegas. Nakon raznošenja pica, dobija posao kao izbacivač u klubu Jubilation (kasnije Shark) čiji je vlasnik bio čuveni pevač Pol Enka. Tada najveći disko klub na svetu, u koji je uloženo tri miliona dolara bio je „place to be“ svim poznatim facama.

Redovan gost „Džubija“ tada je bio Toni Spalaco, stvarni lik iz američkog podzemlja, koga je Džo Peši glumio u filmu Casino. Njega je policiji prijavio Frenk Kolada iz Čikaga, što ga je kvalifikovalo da postane tehnički savetnik na filmu, koji je nakon snimanja završio u programu za zaštitu svedoka. Bobi ga je poznavao od ranije, a on i dan danas, kao slobodan čovek vodi turiste u Las Vegasu u delove grada gde su izvršena mafijaška ubistva, i to kao sedamdesetogodišnjak.

Spalaco je inače obožavao Stiva i često ga je obasipao galantnim napojnicama. Uzajamno poštovanje krunisano je kasnije na Spalacovom venčanju, gde je Širipa bio „frontmen“, sa posebnim zadatkom da ne dozvoli nijednom FBI agentu da se infiltrira na proslavu. Sudbina je kasnije htela da baš on ima rolu u Casinu – kao nemi svedok sedeo je za barom, u sceni u kojoj Peši ubada čoveka hemijskom olovkom.

U Vegasu su tada postojala samo dva kluba, Jubiliation i The Brewery. „Džubi“ je uvek bio dupke pun, katkad i do devet ujutru. O.J. Simpson, Bob Houp, Bil Kozbi, kasnije Tajger Vuds, Skoti Pipen, samo se neka imena redovnih gostiju legenadarnog kluba na aveniji Harmon. Od poslednje dvojice teško da je iko bio škrtiji.

„Devojke sa kojima su izlazili su im plaćale cehove, to je bilo takvo vreme, gde se svaki obris slave naplaćivao“. Momenti u kojima Dejvid Koperfild za bakšiš od 2$ zahteva da mu se separe napuni lepoticama, ili kada Dženifer Lopez „na kvarno“ uzima bakšiš od 500$ ostavljen krupijeu od strane Bena Afleka, samo su neke od noćnih anegdota koje pamti Širipa. Paradoksalno je da baš noć najjasnije prikazuje naša prava lica.

Embed from Getty Images

Stiv kasnije postaje menadžer za zabavu (mâitre d’) u hotelu Riviera u vlasništvu mogula Mesulama Riklisa, koji je bio oženjen glumicom Pia Zadorom. Sarađivao je sa komičarima poput Dru Kerija i Kevina Polaka. Doživeo je “prime time” starog Vegasa, vladavinu Sema Dejvisa, Frenka Sinatre. I dan danas poseduje vhs kasetu na kojoj pijani Sinatra sedi sa Zadorom i Džoi Vilom, komedijašem. Bio je tada na zalasku svoje karijere, i bez ozbiljnih asistencija teško da je i jednu pesmu mogao do kraja da dovrši samostalno.

Sopranosi

Stiv nikada nije gajio iluzije da će postati glumac, a kamoli neizbrisivi deo serijala, čak ni kada je prošao na kastingu. Čini se da tako nešto nije očekivao ni Dejvid Čejs. Iako je imao epizodne role i pre Sopranosa (Fear and Loathing in Las Vegas, Casino), za njega je gluma bila samo hobi, ali i prikrivena strast. Bez drame, aspiracija, uz podršku supruge, zamolio je agenta da mu obezbedi audiciju za nešto što mu je delovalo blisko.

Posao u Rivijeri stavio je na čekanje, rekavši im – sledeća tri dana nisam tu! Putovanja u Njujork koštala su ga 24.000$, dve hiljade više od zarade (čak su mu i agent i prijatelji sugerisali da ulogu odbije). Imao je stabilan život, posao, pomagao je i voditelju Džej Lenu, pisao knjige, a od producenata Sopranosa dobio je ponudu koja je bila 1/3 onoga što je zarađivao u Vegasu.

Nastavio je da otplaćuje kuću u Vegasu, dok je u Njujorku i dalje samo rentirao stan. Stiv je u Njujorku sam u sobi sa Džordžien Voken, isprva čitao za ulogu FBI agenta Skip Liparija, i umirao je od nervoze. Kasting direktorka Voken mu je rekla “slušaj, nisi za ovo, ali imamo nešto drugo – Bakala”. Ponovo čita, ovaj put Čejsu, koji mu je rekao “vrlo dobro”.

Kada se vratio se u Los Anđeles, u 8.30 uveče stiže poziv Džordžien – “znam da sam trebala da zovem prvo tvog agenta, ali bio si sjajan, dobio si posao”. Nakon te rečenice, počinje da živi san Dejvida Čejsa.

Uloga

Kada je dobio ulogu, čitao je u scenariju silna pogrdna oslovljavanja zbog debljine kojima je Bobi, lik koji je tumačio, bio nazivan. „Izabrali su pogrešnog tipa za ulogu, uopšte nisam toliko teži od Tonija.” Nedugo zatim, dobija od scenarista garderobu, koja je brodvejski imala dodatke koji su ga činili debljim. Nosio je bogami to par sezona, dok nisu shvatili da je prirodno dovoljno debeo, klopalo se na setovima. Novčanik je i dalje bio tanak, ali i to se ubrzo promenilo.

Nakon 20 godina vratio se trijumfalno u Bruklin, u kojem se ranije mučio. Ovoga puta, jedna sasvim druga slika. Slava, uspeh, nije mogao večeru da plati. Prvi red u „Medisonu“, bio je poput igrača „Jenkija“, čiji je veliki obožavalac, kao i Majkl Imperioli (Kristofer Moltisanti). Sa poštovanjem koje je kao glumac dobijao od Čejsa, srazmerno ja rastao autoritet i značaj lika kojeg je tumačio u seriji, a paralelno samog Širipe.

U to vreme, mnoštvo kvazi italijanskih mafijaša želelo je da bude deo te filmske priče. Nakon prvog serijala, svi su znali da će učešće u ovom HBO projektu biti karta za večnost. Imperioliju su u Rinu, dok se kockao, kriminalci dolazili sa „možemo i mi to tako da glumimo“.

Embed from Getty Images

Gluma

Širipa je uvek apostrofirao značaj instruktora za glumu, koji daje različite vizure i opcije. Gandolfini je takođe imao Suzan Eston, koja mu je postala i blizak prijatelj. Finalna recenzija bila je ipak Čejsova, i tu nije bilo mesta improvizaciji, naročito onoj koja je plod lenjosti, ne lucidnosti. Ukoliko mu se nešto nije svidelo, menjao bi i scene i glumce, bez obaveštenja ili vremenskog roka koji bi ga obavezivao. Imao je kapacitet i perfekcionizam da sve snima iznova. Otud su Čejsovi glumci postali likovi čije su uloge tumačili za vjek vjekova. Zbog toga su mnogi kasnije i nestali, njihov uspon simbolizovao je i pad.

Gandolfini je svoje dijaloge učio napamet, po Stivovom sećanju nekada i 16 sati na dan, vraćao se kući, da bi učio za sutra. I „Bobijeva“ prva epizodna uloga bila je maraton od 17 sati. “Nikome nije bilo kao Džimiju, svi smo mi imali određene uloge i pauze, a on je to nosio dnevno, a tada je uz sve obaveze dobio i sina. Toni Siriko (tumačio Polija, njemu omiljenog lika u seriji) definitivno je najmanje glumio. U jednoj epizodi su radnju smestili u njegov stan. Razmišljali su, kako li izgleda Polijeva soba. Dejvid je rekao <the guy is the guy>, hajde samo da odemo u Sirikov pravi stan i njega prekopiramo. Tako je i bilo“.

Gandolfini

Stiv je Džimiju često govorio da ide na bilo koji talk show, poput Opre, i pokaže ko je on zaista – jedan obrazovan, školovan, velikodušan tip, pasionirani ljubitelj muzike. Prizeman i ležeran u „birkinkama“, ali on nikada nije tražio tu vrstu validacije. Ni kada je radio plaćena pojavljivanja zbog ostatka ekipe, kada mu novac uveliko nije bio potreban, ni kada je svima 2004. napisao ček na skoro 40.000$. Jednom prilikom su Stiv i Gandolfini zajedno pozvani na otvaranje kazina, a Džejms je bio vidno indisponiran. Sutradan dok su sedeli sa agentom, iako je Stiv dobio svoj deo novca, on je samo rekao agentu – „dodaj mu i mojih 10 hiljada“.

Ko je gledao Sopranose, i dalje živopisno pamti tuču i delove opreme za igru monopol u Tonijevim ustima snimljenu za epizodu „Soprano Home Movies“. Čejs nas je sedativno umirio pejzažima nadomak Montreala, bezbrižnim ćaskanjem Bobija i jedinog antiheroja koji je postao predmet obožavanja, pre nego što nam je servirao jednu od najvernijih scena tuče dva odrasla čoveka. Epizoda je snimana u kući bivše žene glumca Roja Seidera.

Mesec jul, Džimi u problemu sa kolenima, nemoćan da scenu snimi na pravi način. Šest meseci kasnije ponovo isti kadar, u studiju čija je izgradnja koštala 250.000$, samo za jednu scenu, koja je izgledala identično.

Sama tuča snimana je dan i po. Gandolfini je tražio da sukob ide “najdalje što može”. Širipa je imao narukvicu koja mu je prilično isekla ruku. Dva debela tipa, van forme koja se tuku do iznemoglosti, skoro bez kaskadera. „Udarali smo se prilično jako, do granice prave tuče. To smo mogli jer smo bili vrlo dobri prijatelji. Da su scenu na isti način snimali ljudi koji se nisu poznavali, iskreno, ne bi bilo nimalo prijatno“.

Embed from Getty Images
 

Smrt

Svi su, uključujući i Gandolfinija bili zabrinuti za sudbinu lika kojeg su tumačili, posebno nakon odlaska “Pusi” Bompensera. Ni on nije bio izuzetak. To ne bi bio samo glumački kraj, već na neki način i familijarni, uz onaj egzistencijalni – prekid radnog odnosa. Ne postoji glumac u Sopranosima koji nije naglašavao taj osećaj prisnosti, snimanje scena preraslo je u prijateljsko druženje. Zapitkivali su, osluškivali. Niko nije želeo da ode.

Ipak u jednom momentu došlo je vreme za rastanak, a surovu istinu mogao je da mu iznese samo i jedino Dejvid. Njujork, dva popodne, Čejs na liniji – “Stiv, dolazimo do tebe. „Tada sam počeo da razmišljam. U zimskoj parka jakni, sredinom januara, sa vrata mi je rekao – znaš zbog čega sam ovde. Značilo mi je što je došao“. Usledila je ona hladna zima, scena sa vozom, kraj, jedna od smrti koja je fanovima najteže pala.

U sceni u epizodi „Soprano Home Movies“, kada sa Tonijem u čamcu uz Hajniken priča o životu, smrti, o tome da nikada nikoga nije ubio, kao da je predskazao i svoju poslednju sekvencu u seriji, u epizodi „Blue Comet“. „You probably don’t even hear it when it happens, right?“, saopštio je Toniju. Električni voz Blue Comet firme Lionel, koji je davne 1928. godine išao od Menhetna do Atlantik Sitija za tri sata, bezbrižno je lutao prodavnicom igračaka za odrasle, kojoj nije odoleo ni Nil Jang, takođe veliki kolekcionar. Ta prodavnica inače zaista postoji, zove se “Trainland”, i nalazi u Linbruku na Long Ajlendu. Ukoliko ikada tamo odete, postoji veliki pano na kojem piše “Episode 85 “The Blue Comet” was filmed here. This is where Bobby got whacked”. I dalje čuvaju istovetni voz, kao i lažne metke koji su korišćeni prilikom snimanja scene, uz fotografije zaposlenih sa filmskom ekipom.

Bobi je u ruci držao Pullman putnički dvoset, packard plave boje, i zamišljao je kako je bilo nekada dok su u njemu negroni ispijala gospoda. Ironija je da su njegove poslednje reči bile „He don’t care“, njemu kome je do drugih bilo stalo najviše, i koji je u seriji bio najbliže oreolu dobrog od cele „glorifikovane družine“ kako je Sopranose posprdno jednom prilikom nazvao bos Njujorka Karmajn Lupertaci.

Bobi

Bobi će zauvek biti asocijacija na svilene košulje, koje bi mnogima poslužile kao posteljina, na hranu – stejkove, ziti, sendvič sa jajima i biberom. Fila trenerke od velura i osećaj gladi kada ga vidite kako jede italijanske delicije. Ukoliko ikada budete išli u Njujork, ne dajte se zbuniti ukoliko ga vidite u pastićeriji Venieros kako jede kanolijeIl Cortile, ili piceriji Harry’s u ulici Marej dok jede margaritu. Ukoliko nije tamo, sigurno šeta Bateri parkom ili gleda „Nikse“. Pošto obožava da čita biografije ništa ređe nije ni u knjižari Barnes & Noble.

Stiv je 2014. pokrenuo liniju organskih veganskih pasti (Unkle Steve’s). Koliko bi ih tek Bobi pojeo da je i dalje živ? Za nijansu je prepravio majčin stari recept, a sav paradajz je uvezao iz Italije. Do tada nikada nije jeo ništa iz konzerve, a kao što i sam kaže – „pare već imam, ovo ne bih moram da radim, a da ne volim. Pod stare dane da ružim svoj kredibilitet prodajući vam smeće, ne bi imalo smisla.“

Satriales je sada samo deo naše mašte (inače je bio samo scenografija u gradiću Karni), ali ga Bobiju u realnom životu dublira Faicco’s Pork Store u ulici Bliker. Pošto je meso kupio, ostaje mu da dokupi priloge – provolon, mocarelu, sopresatu i pečene paprike.

Bobi će ostati i sinonim za vernost i izreku „tiha voda breg roni“. Ko bi rekao da je na kraju baš on taj “silent Geri Kuper tip”, koji je Toni stalno glorifikovao u seriji. Nedavno je izjavio, “šta god da budem radio uvek ću biti Bobi Bakala, i nemam sa time problem”. Verujem ni njegovi obožavaoci.

Pavle Jakšić | Vitraž

Pratite nas: https://www.facebook.com/vitraz.net/

Instagram: https://www.instagram.com/vitrazmagazin

About the author
Osnivač i urednik Vitraža. Beograđanin. Kritičar malograđanštine i površnosti. Idealista.