Tajne bahajske vere

Religija nastala u Persiji 19. veka uči da postoji jedan Bog i samo jedna vera koju Svevišnji postupno otkriva u učenjima Avrama, Mojsija, Zaratustre, Bude, Isusa Hrista i Muhameda.

U severnom izraelskom gradu Haifa, gde more gotovo da dotiče planinu, na obroncima Maunt Karmela ispod kojih vrvi život mediteranske luke, usred fascinantnih vrtova smešten je hram jedne novije i pomalo mistične religije: bahajske. Kada su vrtovi otvoreni 2001. godine, gradonačelnik Haife je pažljivo manikiranu koloritnu kolekciju cveća i bilja – savremenu izvedbu Semiramidinih visećih vrtova – nazvao “osmim svetskim čudom” i naložio da se ukloni jedna od glavnih ulica grada kako ne bi remetila estetiku prostora.

Kaskadni parkovi spuštaju se poprilično okomito niz Maunt Karmel dužinom od nekih 220 metara. Presečeni su stepeništima, odmorištima i fontanama izgrađenim od kamena donetog iz severne Galileje. Ispod se krije najsavršeniji sistem kapilarnog navodnjavanja.

Ulepšavanje prostora trajalo je deset godina, koštalo nekih 250 miliona dolara i u potpunosti je pokriveno donacijama blizu šest miliona bahajskih vernika rasutih po svim kontinentima sveta. Tu je, u hramu crvene kupole, sahranjen bahajski prorok Sajid Mirza Ali Muhamad – poznat bahajima kao Bab. On je u persijskom gradu Širazu vodio pokret od objavljivanja misije 1844. do njegovog pogubljenja 1850. 

Shiraz

Kada je pre jedne decenije u Haifi u 90. godini umrla madam Rahija Rabani, nestao je poslednji živi potomak svete porodice osnivača ove jedinstvene i pomalo mistične vere. Madam je bila udovica Šogi efendije Rabanija čiji je pradeda u 19. veku u Persiji osnovao ovu religiju. 

Kako kod Bahaja sveštenstvo ne postoji, madam je zbog poverene joj uloge moralnog i obrazovnog vođstva bila poznata kao Ruka Božije stvari. Rođena u Kanadi, imala je važnu ulogu u širenju vere koju danas sledi oko šest miliona ljudi rasutih po čitavom svetu. Bahaji su u najkraćem svojevrsni amalgam najvažnijih svetskih religija, uključujući i judaizam, hrišćanstvo i islam. U osnovi vere je učenje o jedinstvu Boga, svih vera i čitavog humaniteta.

“Svi ste listovi jednog drveta i plodovi jedne grane”, učio je osnivač ove religije, Mirza Husein Ali Nuri poznatiji kao Baha’ulah (Slava Božija).

Bahaji uče da postoji samo jedan Bog i samo jedna vera koju Svevišnji postupno otkriva u učenjima Avrama, Mojsija, Zaratustre, Bude, Isusa Hrista i Muhameda. Uprkos vidljivih razlika, velike svetske religije propovedaju istu istinu.

Pošto je spiritualna osnova svih konfesija ista, a vere usklađene sa naukom i razumom moraju da budu povod jedinstva, posebna misija Baha’ulaha sastoji se u prevazilaženju religioznog nejedinstva i uspostavljanja univerzalne vere. Bahaji veruju u jedinstvenost humaniteta i u univerzalni mir. Posvećuju se ukidanju rasnih, klasnih i verskih predrasuda, pa se značajan deo njihovog učenja tiče socijalne etike.

Spiritualna doktrina učenja počivala je na najavi novog Božijeg proroka koji će preokrenuti stara verovanja i običaje i označiti početak nove ere.

Iako je učenje slično šiitskom, koje govori o čekanju na 12. imama, naslednika proroka Muhameda koji će obnoviti veru, popularnost novog učenja predstavljala je opasnost za islam pa je Bab ubijen – kao i 20.000 sledbenika. Islam Bahaje i danas proganja kao pripadnike jeretičke sekte, pa je posle islamske revolucije u Iranu 1979, više od 200 bahajskih vernika pogubljeno.

Bahaji uče da je Bab bio Božiji poslanik koji je ljude pripremio za dolazak Baha’ulaha, njegovog naslednika koji se proglasio “onim u kome će se manifestovati Bog”. Većina Azalija – sledbenika Baba – povela se posle 1863. za Baha’ulahom čime je počeo razvoj nove religije-sekte, bahajske.

Bahaji smatraju da je Baha’ulah prorok ovog vremena i Obećana ličnost svih religija. Baha’ulah je zbog svog učenja gotovo četiri decenije proganjan u Persiji da bi bio proteran u izgnanstvo prvo u Bagdad, zatim u Tursku i konačno u Aku (kod Haife) u Svetu zemlju gde je i umro 1892.

Baha’ulaha je nasledio najstariji sin Abdul Baha (Sluga Bahov) čuvajući veru od podela. Abdul Baha je unuka, Šogi efendiju, odabrao za čuvara bahajske vere i za jedinog tumača učenja Baha’ulaha. 

Efendi-čuvar je Bahaje vodio 36 godina osnivajući administrativni poredak koji odlučuje o pitanjima vere i imenujući 27 pojedinaca koji su – kao “Ruke Božije stvari” – promovisali i čuvali veru. Šest godina posle Šogijeve smrti, 1963, ovo telo je zamenjeno osnivanjem Univerzalne kuće pravde čije je sedište na Maunt Karmelu.

Madam Rabani je posle smrti muža imala ključnu ulogu u izborima devet članova Univerzalne kuće. Tokom njenog života Bahaji su prisustvo proširili od 40 na oko 190 država sveta.

Oslobođen rituala i sveštenstva, bahajski hram građen je uz poštovanje broja 9 za koji Bahaji smatraju da ima mistične vrednosti. Bahaji imaju sopstveni kalendar čija je godina podeljena na 19 meseci od po 19 dana uz dodatna četiri dana (pet prestupnih godina). Godina, kao i persijska, počinje prvim danom proleća, a zajednički se slavi svaki prvi dan meseca.

Rade Saptovic

Hram je otvoren za pripadnike svih religija i nudi jednostavnu službu koja se sastoji u čitanju bahajskih tekstova i svetih knjiga drugih vera. Svetu bahajsku literaturu čine tekstovi i reči Baba, Baha’ulaha i Abdul Bahe.

Svaki Bahaj ima duhovnu obavezu svakodnevne molitve, 19-dnevnog posta godišnje kada je tokom dana zabranjeno izimanje hrane i pića. Upotreba alkohola i narkotika je strogo zabranjena. Bahaji žive monogamno i moraju da dobiju roditeljsku dozvolu za brak. Prvi bahajski hram podignut je u Išhabadu, u današnjem Turkmenistanu, a danas hramovi postoje u Africi, Australiji, Evropi, severnoj i južnoj Americi, po Bliskom istoku.

Madam Rabani sahranjena je u vrtu prekoputa svog doma jer, po bahajskoj tradiciji, telo mora da bude pokopano ne dalje od sat putovanja od mesta na kom je osoba umrla.

Boško Jakšić | Vitraž

Pratite nas: https://www.facebook.com/vitraz.net/

Instagram: https://www.instagram.com/vitrazmagazin/

Naslovna 📷: Ameer Basheer | Unsplash

About the author
Rođen u Beogradu 1949. gde se školovao i diplomirao na Ekonomskom fakultetu. U Politici se zaposlio 1972. i ubrzo prelazi na Spoljnopolitičku rubriku lista. Izveštavao sa mnogih međunarodnih skupova, od samita SAD-SSSR u Beču, do samita OSCE u Stokhlomu. Prisustvovao promenama u Poljskoj i intervjuisao Leha Valensu. Dugo se bavio Bliskim istokom: rat u Libanu, islamska revolucija u Iranu, izraelsko-palestinski sukob. Nalazio se na obe strane iransko-iračkog rata, a Prvi zalivski rat pratio iz Saudijske Arabije. Objavio knjigu o Izraelu. Izveštavao o ratu u Kampućiji, o gladi iz Etiopije. Tokom 1984. radio u Vašingtonu kao stipendista „Vašington Posta“. Pet godina bio stalni dopisnik Politike iz Kaira. Bio urednik spoljne rubrike a u periodu 1993-94. v.d. glavnog urednika lista. Naredne četiri godine je kao stalni dopisnik iz Rima intenzivno pisao o Italiji. Jedan je od trojice koji su rukovodili Politikom posle demokratskih promena 2000. godine. Izveštavao o intervenciji u Avganistanu i ratu u Iraku. Do odlaska u penziju 2014. bio je urednik Spoljnopolitičke rubrike. Sada je komentator koji se bavi domaćim i spoljnopolitičkim temama. Čest je gost Bi-Bi-Sija, Radija slobodna Evropa, Al-Džezire kao i domaćih radio i TV stanica.