Vlade Đurović – gospodin, buntovnik, intelektualac i boem

Ispovest našeg legendarnog trenera. Beskompromisan, tvrdoglav, svoj, bio je omiljen u sredinama koje su poput njega – osobene. Priča o njegovim strastima, omiljenim igračima, Zadru, beogradskim mangupima, Persiji, Grčkoj, šahu sa Karpovim, Željku Obradoviću.

Vlade Đurović, zanimljiv i svestran, kao sagovornik svaku temu oboji dodatno sa još nekoliko boja gotovo na pesnički način. Košarka ne bude samo košarka, već postaje psihologija, pedagodija, a za tili čas već smo u istoriji, umetnosti, književnosti, ništa manje i na asfaltu. Naš čuveni košarkaški trener je svoju uspešnu desetogodišnju igračku karijeru realizovao u OKK Beogradu, da bi zatim promenio 13 zemalja, trenirajući 26 klubova. Živopisan put od tuzlanske Slobode do Monastira iz Tunisa, koji nije konačan, nadamo se i mi i košarka.

Beskompromisan, tvrdoglav, svoj, bio je omiljen u sredinama koje su poput njega – osobene, Šibenik, Zadar, Solun, Beograd. Ostao je tiha patnja navijača Crvene Zvezde, a danas kada su treneri samo puki izvođači radova, sasvim je jasno zbog čega Vlade nije ostavio dublji trag u Beogradu. Nikome nije dao da mu se meša u posao, ni svemoćnim socijalističkim direktorima bivše Jugoslavije, ni Čoviću u FMP, ni rukovodiocima Lietuvosa. Zato i danas nije čak ni kuloarska priča kada nekom velikom timu treba trener.

Sa Šibenkom je osvojio titulu na 16 sati, koje je naknadno dodeljena Bosni, igravši i finale kupa Radivoja Koraća. Sa Zadrom osvaja titulu prvaka, koju ovoga puta niko nije stigao da mu oduzme. Epizoda u Zvezdi donosi mu finale sa Partizanom, nakon koje počinje njegova grčka odiseja. Godine 2002. vraća se u našu košarku trenirajući Budućnost, kasnije FMP i Vojvodinu. Rado se sećam sa kakvom je lakoćom preporodio Koljevića i Vraneša u Budućnosti, i kakvu je košarku igrao FMP 2003/2004. Belgija, Iran, Litvanija, Francuska takođe postaju tačke njegove karijere.

Iskren, pronicljiv, uspevao je da u igrače prodre daleko dublje od skica na košarkaškim tablama za crtanje taktike. Međusobno poštovanje, poverenje, ljudskost, njegove odnose sa igračima krasile su posebne, očinske emocije. Strog i krut, ipak je znao kada da igrače pusti u svojoj ludosti, a kada da ih vojnički disciplinuje. Da je u životu bio plesač, siguran sam da bi igrao tango, jer upravo je takav njegov košarkaški ples u granicama mogućeg – graciozan i elegantan. Pa opet, sve navedeno, deluje kao suvoparna faktografija u odnosu na ono što ćete pročitati. Vlade je pre svega persona, a to danas nešto znači. Par mesta ispod tog pijedestala, nalaze se drugi epiteti – boem, gospodin, šmeker, mangup.

U momentu kada započinjemo intervju, momak nam prilazi izgovarajući dve reči  – “moje poštovanje”. To je nekako i moj utisak, da vas ljudi doživljavaju kao jednog od nas. Vaš buntovni karakter prepoznat je u temperamentnim sredinama koje vagaju kome će da iskažu svoju afekciju?

Uvek sam bio svoj i moja karijera nije išla onim tokom kojim je trebala da ide, upravo zbog mog stava, koji je, onako, malo nezgodan.  Radio sam u četiri republike, u Bosni, CG, Hrvatskoj, Srbiji. Ispričaću vam jednu anegdotu bez da kažem o kojem je klubu reč. Sa tim timom bio sam na gostovanju u Sarajevu. Vođa puta zakasni na ručak, priđe naknadno i sedne. Ja mu kažem izvini ali nemoj da sedaš sada, nikome to ne dozvoljavam. Ko zakasni ne seda za sto, ima stolova okolo, idi tamo nešto pojedi, ali nemoj ovde jer to je prekršaj. 

On mi odgovara jel znaš ti ko sam ja, ja sam direktor firme koja zapošljava puno ljudi, dajem puno novca za klub. Kažem ja, bez obzira na sve to, ipak napusti sto. Čim se vratio u grad u kome smo igrali, odmah je sazvao vanrednu sednicu predsedništva koja je tada imalo 11 ljudi, neparan broj zbog nadglasavanja. Predsednik kluba je rekao boljeg trenera ne možemo da nađemo, igrači ga vole, hajde nekako da izgladimo situaciju. On je bio neumoljiv, on ili ja. Na glasanju 8-3 za mene. To je bilo takvo vreme. Kada sam otišao u inostranstvo shvatio sam da dolazi vreme gde gazde odlučuju sve, kasnije je bila i situacija sa Čovićem u Železniku. Umeo sam da budem neprijatan, ali u ono vreme nijednom nisam dobio otkaz kada su bila glasanja, kasnije se sve promenilo. 

O Grčkoj, Šibeniku, Zadru..

Momak koji nam se javio dao mi je šlagvort, ta priča o poštovanju. U septembru sam bio u Grčkoj, došao sam na jednu svadbu nakon 20 godina, i iznenadio sam se što sam na svakom ćošku nailazio na srdačan prijem. U jednom restoranu sam gledao meč Srbija Argentina, i kada smo krenuli vlasnik je prišao i rekao “da ne postoji opcija da kirijos Đurović plati”.

Rekao mi je “vi ste legenda”, na šta sam ja rekao dobro sada, ima tu trenera drugih. “Ne”, prekide me on, kaže košarku je počeo da prati zbog mene, i da nisam svestan koliko sam dao grčkoj košarci. Moji svi drugari i njihova deca igraju košarku zbog vas, jer smo gledali kako vi vodite ekipu. Svi smo navijali za Olimpijakos ili Panatainaikos, vi ste bili Panionios, manji klub, ali najlepšu košarku ste igrali, najinteresantnije se ponašali. Gledali smo vas, ne Fanisa Hristodulua ili druge igrače. 

Verovatno je mislio na moje skakanje, srčano vođenje ekipe i mnogobrojne tehničke greške. Tokom tri dana u Grčkoj, od Kifisije do drugih delova Atine niko ništa nije platio ko je bio sa mnom. To je meni bio ogroman kompliment. Grčka je najsličnija nama. Jedan pop u manastiru na brdu na jednom ostrvcetu u zabiti mi je rekao da mi mislimo da nam je ruska crkva najbliža, nije. Za 12 godina koliko sam tamo živeo u to sam uspeo da se uverim.

Tri dana posle povratka iz Atine zovu me na promociju knjige “Ši Ši Šibenka” koju je napisao Ivo Mikuličin novinar Slobodne Dalmacije. U Narodnom kazalištu u Šibeniku puna sala, a kada sam predstavljen krenuo je gromoglasan aplauz, pa sam nekoliko puta ustajao, da bih na kraju došao do sredine bine, i dobio stojeće ovacije. Potpuno su me iznenadili nakon 35 godina.

Nakon toga sam otišao u Zadar na proslavu 33 godine od titule, što nije bio neki datum, otud je i dvorana Krešimir Ćosić, jedna od najlepših u Evropi, sa najlepšim pogledom iz zadnjeg reda, bila praznjikava. Jazine su uvek bile pune inače, bilo da se igra sa Slogom iz Kraljeva ili Cibonom. U dvorani je spiker prekinuo muziku, najavivši me, ponovo ovacije. Organizatori nisu znali šta će, pa su mi na brzinu poklonili dres, knjigu o Kreši Ćosiću. Znajući da dolazim na ovaj događaj obavestio sam Popovića, Vrankovića, Obada, Pahlića, Blaževića, Antu Matulovića, koji je tada bio bolestan, da dođu. Pokazao sam tada prstom na sve njih- ovi su momci koji su osvojili titulu. Spiker je počeo da ih proziva, i meni je tada bilo pomalo neprijatno jer sam i za njih očekivao jednake ovacije, taj Popović je tada dao 35 poena, 8 trojki.

Čini mi se da sam u Šibeniku, Zadru, Tuzli, po tome koliko me se ljudi sećaju, stekao više pristalica nego u Beogradu, gde sam bio kratko, dve godine kao trener Zvezde, pa su me ljudi i zaboravili. Prepoznaju me zbog pojavljivanja na televiziji. Na ulici često sretnem mlade navijače Zvezde koji me pitaju zašto me ne uzmu za trenera. Bude mi drago to da čujem, rođeni sam Beograđanin, ’48 godište, tada smo u školi učili da Beograd ima pola miliona stanovnika.

Postoje tri faze u košarci: faza obuke, usvajanja i usavršavanja. Pokojni Žeravica je govorio da manje 
talentovan igrač mora
10 do 12000 puta
da ponovi neki pokret
da bi ga usavršio.
Talentovanom je potrebno 5000-6000.
Moraju više da se rade fundamenti sa decom,
prvo da se nauči dribling, hvatanje pa dodavanje.
Lopta ide gde ti hoćeš, ne gde ona hoće.
Moraš sa njom da se srodiš, voliš je i maziš. Šut je zadnja faza,
kada se sve nauči.
Vaša epopeja u Iranu?

Iran je već pod Homeinijem, Rafsandžanijem, Hamneijem postao zemlja u kojoj se teško živi, naročito ženama. Nema kafića, alkohola, diskoteka. To je najbogatija zemlja sa naftom, ne Rusija. Zašto nema sukoba u Tunisu, Alžiru, Maroku? Jer nema nafte. Svuda gde je ima su sukobi, Liban, Sirija, Irak. Meni je o uzrocima rata pričao istoričar iz Kašana (grada između Esfahana i Teherana) koji je radio kao prevodilac. 

Iranci su jako ponosni. Jedanput sam rekao jednom igraču vi Arapi, on se strašno uvredio, i onda mi je doktor ekipe rekao – nemoj to ovde da govoriš, mi smo Arijevci, potomci Darija III, vladaoci sveta, Persijsko carstvo…

Amerika je tada kada se u Iranu prilično lepo živelo pitala šaha Rezu Pahlavija da im da više nafte, tako što će uzeti manje za sebe ili povećati proizvodnju. Raspodela je otprilike bila 40% ostalima, 30% Amerikancima, 30% Irancima. On je to odbio. Ubrzo je otpočela Islamska revolucija koja je napravila haos i katastrofu. Ljudi koji su uspeli da pobegnu, svoj novac su ulagali u susedne zemlje, a ovo što je danas Dubai, trebao je da bude Iran, jer je većina novca uloženog tamo upravo došla iz Irana.

Teheran 📷: Vitraž

Kada se Homeini ustoličio, Amerikanci su uputili isti zahtev. Mi smo zaslužni za tvoje postavljenje, povećaj nam naftu. Odgovor kao i šahov. Usledio je osmogodišnji rat sa Irakom. Sadam Husein je imao oficire koji su završili Akademiju u Beogradu, koristili su naše i rusko oružje. U smislu taktike njihovi oficiri su se bukvalno igrali sa Irancima, ulazeći po 500 km unutar njihove teritorije. Sadam je plaćao Kurde da za njega ratuju, a Kurdi su najveći ratnici tog podneblja.

U Iranu sam radio sa dva naša igrača Zlatkom Jovanovićem i Mišanovićem. Išli smo na bazar u Esfahanu klubskim automobilom. Iranski tepisi ne mogu ni sa čim da se mere. Rade ih ručno, posebnom tehnikom. Džezve za kafu kuju se na starinski način. Ti zanati su kod njih ostali tradicija, ali ta utučenost je poput one u Sovjetskom Savezu u doba komunizma.

Bio sam u Jordanu, Libanu, Tunisu, Alžiru, Egiptu, ali samo su Iranci i Iranke su tako stasiti i markantni. Čitao sam knjigu Gazal Omid, žene koja je zbog te tog morala da pobegne. Opisuje to okupljanje intelektiualki unutar njenog stana, slobodu kada pričaju o svemu, kada skinu marame sa lica. U Iranu, Teheranu ima toliko lepih žena, sakrivenih ispod burki i hidžaba. U avionu na letu Teheran – Istanbul, gledao sam kada avion poleti sa kojim olakšanjem žene otkrivaju svoja lica, kao da uzimaju dah.

Kada se jedan grad velegrad poput Teherana od 17 miliona ugasi već u 9 uveče, osetite da nešto nije kako treba?

U provinciji je to daleko gore. U Kašanu gde sam živeo, bilo je vrlo depresivno. U Teheranu može da se nađe alkohol, droga, cigarete, ali to mnogo košta, i to mogu da pronađu samo odabrani. U provinciji ne znaju ni šta je to. Zemlja je vrlo bogata naftom i gasom i mogla bi da živi najbolje na svetu, ali zbog tih sankcija oni žive na ivici siromaštva. Njihovi avioni, ruske proizvodnje se raspadaju. Zabranjeno im je da kupuju rezervne delove, pa ih sami popravljaju. Stalno sam se plašio prilikom tih aviona. Ali, oni moraju da lete, ogromna je to zemlja sa 80 miliona ljudi, tada shvatite u stvari zašto je i kako jedna Persija bila toliko jaka.

Persija

Jednom prilikom sam u Širazu na recepciji hotela predao grčki pasoš, umesto srpskog. Recepcionar me je pogledao podozrivo, a vođa puta, inače profesor istorije, mi je rekao da im predam naš, da oni preziru Grke. Čuvene priče o strahu od Danajaca i kad darove nose i ostalo.

Ubrzo se dotakao i Aleksandra Makedonskog, najvećeg taktičara, stratega, ratnika, u celoj istoriji. Ni Vojvoda od Velingtona, ni Napoleon, ni Hitler nisu bili taj nivo. Pošto su igrači već otišli na spavanje, ostao sam sa njim da mi o tome priča. 

Hiljade kilometara su Grci prešli preko svoje zemlje, Bugarske, Turske da bi došli do Persije. On je morao da ubedi te ljude da napuste svoje porodice, žene, da idu na konjima koji su duž puta umirali. Pritom su znali da ih je neuporedivo manje nego Persijanaca. Idu najjačoj sili na svetu na noge. Kako ih je motivisao, to samo on zna. Imao je neku ludačku harizmu. Govor Darija svom persijskom narodu bio je poput majora Gavrilovića. Govorio im je dolaze nam ovde, silovaće nam i ćerke i žene, ovo je naše i mi to moramo da branimo. Od toga nema većeg motiva. Šta je onda morao Aleksandar da kaže svojim vojnicima?

Bitka kod Isa

Pričao mi je o Aleksandrovim falangama od po100-tinjak ljudi, od kojih su neki bili specijalizirani da kamenjem gađaju Persijance na konjima. Tadašnji poraz od Grka je uzrok tog omraza koji je ostao kod Iranaca i dan danas. To je za mene bilo neverovatna lekcija, posle koje sam još vise počeo da cenim Grke, pa ih razumem i oko svojatanja istorije i Makedonije. Grci su molili Tita da Makedoniju nazove bilo kojim drugim imenom, a čuo sam i priču da je on tada razgovarao sa Lazarom Koliševskim, svojim bliskim saradnikom, koji mu je rekao da oni drugi identitet nemaju, pa je Tito popustio. 

Vratimo se košarci, da li je igračka kriza naše košarke uslovljena time da ne postoje trenerski autoriteti, koji su imali svu slobodu, pa i da greše?

To je kompleksno pitanje. U celom regionu postoji hiper produkcija trenera, bio sam u Šumicama na trenerskom seminaru, dole u parteru sa Dušanom Ivkovićem, Borom Cenićem. u jednom momentu sam pogledao ka tribinama i video krcatu dvoranu, dakle 1300 trenera, a koliko ima klubova?

Kada sam ja radio bilo je objektivno lakše. Sada kada gazda kluba nije zadovoljan rezultatom odmah dobije otkaz, onda je postojala Sofka, biro rada, nisi mogao da ostaviš čoveka na ulici. Treneri su bili talentovaniji, manje uniformisani kao danas, institucije. Recimo Luka Stančić, trener Metalca iz Valjeva, bio je legenda, kada kažeš Rabotnički u Skoplju znalo se , Lazar Lečić, Bosna je bila Tanjević, Partizan Žeravica, Zadar Enco Soviti. Ti treneri su ostajali godinama, ali i ekipa. Nije bilo stranaca i da bi se napravio rezultat morao si da praviš igrače. Treneri su bili autoriteti i harizmatične ličnosti koji su u svom gradu mogli da privuku neke entuzijaste da pomognu. Nema više ljudi poput Branka Periše iz Zadru koji se o svemu brinu, on je išao u Marasku, Bagat, Adriu i govorio “daj malo za košarku”.

Nije bilo menadžera, predsednici su znali kog trenera žele. Kada sam radio u Slobodi iz Tuzle, za mene se zainteresovala Šibenka koja je počela da razmišlja o nekom višem stepenu, borbi za titulu sa Draženom. Medić iz Šibenika me je opazio, pratio moj rad, pogledao nekoliko utakmica, video moje reakcije. Rekao je koliko god da košta dovešćemo ga. 

Kasnije me je Jugoplastika zvala dok sam bio trener Zadra. Macura, tadašnji član uprave, bio je moj igrač u Šibeniku, on i  Petar Skansi su hteli da me dovedu. Ubeđivali su me  i novinar Slobodne Dalmacije Zdravko Reić , Šolman, na kraju i admiral jugoslovenske vojske, ali bez uspeha.

O radu, Željku Obradoviću..

Bez rada ništa. Pa kako bi Ivković postao to što jeste. Željko je imao malo drugačiji put, iako ja poludim kada čujem da je imao sreće. Imao je na početku sa trojkom Đorđevića. Uzeo ga je posle Huventud iz Badalone koji je on upravo pobedio. A sa Huventudom je trojkom debeljuškastog Korlija Tompsona u zadnjoj sekundi pobedio Olimpijakos sa Joanidisom i Paspaljem, postavši ponovo prvak. 

Igram karte i šah, znam koliko je sreća bitna, kažu ljudi svako je kovač svoje sreće, ali recimo u ljubavi neko voli i daje, ali mu ne ide. Ali nije dovoljna. Željka sada ne ide karta, sa istim znanjem i radom. On je čovek godinama u vrhu Evrope, devet titula prvaka, čovek genije, to niko neće nadmašiti. U Atamanovoj biografiji stoji jedno finale, i to je kao uspešna karijera? Posao trenera je vrlo stresan, sve dođe na naplatu. Sećam se majstorice sa Cibonom, u Zagrebu, trajala je tri produžetka, 13000 ljudi, taj pritisak i to ludilo, samo to je dovoljno da imaš previše stresa u životu, a da ne spominjem Iran Tunis, i 26 klubova koje sam promenio.

Kada vidite Željka kako crveni i kipti, znate da daje sve od sebe i dan danas, i kada ne mora. Kome on ima da se dokazuje? Mnogo trenera je umrlo nakon kraja karijere. Koprivica iz Čačka, Luka Stančić, Rajačić, Demsar, Reba Ćorković. Stravičan je pritisak, ja da kucnem u drvo imam dobru genetiku, moji su sa Romanije, i to me održava. Držim se, iako su propatili i srce i stomak.

Da li košarci fali gracioznost, šuteri poput Delibašića, Kićanovića?

Dalipagić je bio fantastičan šuter, ta rotacija lopte…Drugačija se košarka igrala tada. Sada su igrači snažniji. Džordan jeste bio fizikalac ali je imao fantastične atraktivne pokrete. To danas Lebron ne može, iako je on bolji od onih koji dolaze. Najvažnije je da to što radiš radiš sa glavom. Poput Jokića, koji sa onim stomačićem, pošto voli i slaninu i čvarke i mrzi teretanu igra kako igra. To njega niko nije naučio, jeste Milojević oblikovao, ali sa time se rađa. Zato on dobija momke koji tri puta više skaču od njega. Pa sami Amerikanci kažu da njemu ne možeš časopis da podvučeš pod noge kada skoči. Ali ta njegova rešenja, dodavanja, pregled…

O talentima i radnicima

Obično kažu da je talenat 20%, a rad 80%. Dražen da nije radio 7h dnevno bio bi Popović ili Ante Matulović, dobar igrač, ali ne svetska klasa. Jedan od igrača koji je mogao da napravi sličnu karijeru bio je Boban Janković, nažalost pokojni, koga sam vodio u Panionisu. On je takav talenat bio da je to bilo u rangu Đokovića. Nije bio radnik, preskakao je treninge, nije išao u teretanu. Poput Teodosić, koga sam toliko grdio dok sam bio trener Železnika, tada sa Aškrabićem i Nikolićem. Bio je kadet, a ja sam gledao puno njihovih utakmica. Delovao je potpuno nezainteresovano, uvek mu stoji isto frizura, stav nonšalantan. Kasnije mi je doktor tima rekao da je imao problem u karličnom pojasu i da nije mogao da se spusti u stav. Zato je uvek delovao nezainteresovano, stajao uspravno. Čak se i Harden i Kari spuste u stav, on nikada, sa gospodskim izgledom. Napravio je mnogo, a mogao je još više. Kod njega je 90% talenta 10% rada. Otac Dario Šarića je puno postigao svojim radom, kao i Dino Rađa.

Spomenuli ste Đokovića?

Kao čovek, sportski radnik, patriota, zaljubljen sam u Đokovića. To što on radi za Srbiju ljudi ne razumeju. Odem u Tunis, u neki Monastir, i tamo na plaži čim čuju Srbija, odmah kažu Đoković. Poznat je u celoj planeti, od Britanije do Australije, poput Tita.

Kada ga ljudi osporavaju, zameraju mu što je nešto izjavio, pa može da uradi šta god hoće, može go da se prošeta Knez Mihailovom, ne sme niko ništa da mu kaže. Čovek je napravio više za Srbiju nego generacije i generacije. Da on iz jedne male siromašne zemlje u aristrokatskom sportu sve nadjača…

Beograd u kome ste odrasli, opisan u Kaporovim Folirantima?

Dragan Nikolić, Bora Todorović koji nije ni glumio, on je takav bio. Divio sam se tim mangupima. Svaki kraj je imao nekog svog. Dorćol, Čubura. Dužda i Tomara su kod nas na Senjaku bili glavni frajeri, mi smo bili srećni kada nas pošalju po cigare. To poštovanje starijih više ne postoji. Izgubilo se džentlmenstvo, to da pripalite cigaru ženi, odmaknete joj stolicu, otpratite devojku i pridržite joj kaput. Danas devojke to i ne očekuju što je takođe tužno. I žena treba da se sredi za svog muškarca, da se našminka, to je izraz poštovanje i prema partneru, a ako se bavi nekim poslom i prema profesiji.

Tada su frajeri beogradski posle rata upijali sa ulice ono pravo. Moj otac nije imao te manire, rekao sam da je došao sa Romanije, nismo imali klavir u kući. To da izađete bezveze obučeni, to tada nije bilo moguće. Šminkeri su nalazili načine da nešto donesu iz Trsta. Radivoje Korać, Gordić su uvek prilazili devojkama, nešto bi rekli.

Omiljena knjiga?

Bio sam društveni smer u gimnaziji. Razrednoj Nadi Đuričin, koja nam je predavala sociologiju i psihologiju bio sam simpatičan, pa je tražila da čitam svoje pismene radove. Tada nisam bio Vlade jer me je bilo sramota, bio sam Vlada. Kasnije sam zbog tog slova imao problem da se upičem na fakultet. Rekla mi je tada “ako hoćeš da se lepo izražavaš i sa devojkama znaš da pričaš čitaj Andrića, a ako hoćeš psihologiju čitaj Dostojevskog”.

Dostojevski je težak, bio je na granici ludila. To su neviđeni likovi, porivi. Ivo Andrić je takođe neverovatno opisivao likove, događaje, ta njegova mašta, nije čudo što je dobio Nobelovu nagradu.

Vaš najveći uspeh do sada, daleko ste od revidiranja života, još toliko toga imate da date?

Rekao sam to pred ženom i ćerkom – unuče, što i nije moj uspeh, praktično je i neuspeh jer bih voleo da imam više unučadi.

Igram dobro šah za amatera, igrao sam sa Karpovim tri puta, u Beogradu i Valjevu. Doktor Đukanović je mene i Šekularca tamo vodio, on prva tabla, ja druga. Šeki u drugom potezu kaže remi i ovaj mu ga da, ja sam se duže borio. Karpov mi je dao komplimente. Igram preferans, remi, kanastu, crnu macu, tablić. Pitaju me kada sam stigao sve to da naučim. 

Da niste postali trener bili biste?

Mislio sam da ću biti advokat, međutim nije mi palo na pamet da upišem pravo. Sa 15 godina sam bio glavni u dramskoj sekciji u gimnaziji. Mislim da sam mogao da postanem dobar glumac, možda grešim. Bio sam desetar u vojsci. Tadašnji generali dolazili su po dnevnice i vraćali se kući. Predavao sam im raport kao počasna straža – Gospodine generale straža kasarne Veljko Dugošević spremna je za vašu smotru, komandir straže desetar Vlade Đurović. Imao sam stav i strojevi korak. Sećam se da smo išli i u Bolonju na paradu zemalja antihitlerovske koalicije. 

Major koji je bio komandant našeg puka rekao mi je da sam rođen za oficira – hajde idi odmah na akademiju da radiš kao podoficir. Moj poziv sam odabrao zbog problema sa autoritetima. Zato me niko nije uzeo za pomoćnog trenera, niti sam radio u savezu. Ne mogu ja da odćutim, moram da kažem nešto svoje.

Najveći žal?

Što nisam bio selektor.

Igrač sa najvećim srcem koga ste trenirali?

Veljko Petranović, moj igrač iz Zadra. Ogromno drniško srce, on se bacao preko zaspisničkih stolova na ledene ploče pokrivene itisonom, ustajao i nastavljao da igra. Ljudi ne znaju ko je on. Da sam mogao svuda bih ga vodio sa sobom, kao i Darka Pahlića.

Najveća strast?

Šah.

Pavle Jakšić | Vitraž

Pratite nas: https://www.facebook.com/vitraz.net/

https://www.instagram.com/vitrazmagazin/

About the author
Osnivač i urednik Vitraža. Beograđanin. Kritičar malograđanštine i površnosti. Idealista.